Autom preko Sutormana
Izvor: Bar info
Autorka, foto: Darija Jelić
Sve veće saobraćajne gužve i čekanja u kolonama natjerale su me da upalim automobil i provjerim u kakvom je zapravo stanju put preko Sutormana, zvanično označen kao R-28, put koji u kolektivnom sjećanju Barana ima gotovo mitski status.
Već na samom početku puta, u centru Virpazara, nailazim na prizor koji podsjeća na ono što tokom ljeta svakodnevno gledamo kroz grad – kolona automobila, nastala uglavnom zbog dugogodišnjeg problema sa parkingom u ovom turističkom mjestu.
Preko mosta i dalje prema tvrđavi Besac prolazi se pored automobila parkiranih duž ceste, pa se faktički vozi samo jednom trakom.
Ipak, na moje iznenađenje, bez većeg zadržavanja nastavljam. Iako je podne, u tom trenutku nema veće gužve u saobraćaju. Po pričanju mnogih, imala sam sreće, ništa više.
Već na raskrsnici koja razdvaja put prema Ostrosu i Sutormanu slika se mijenja.
Nema parkiranih vozila, vožnja protiče lagano, a počinju da se otvaraju i prvi lijepi pogledi na prirodu. Sam put je u sasvim solidnom stanju.
Na ulazu u Zabes put postaje uži. Uz kuće je parkirano po nekoliko automobila.
Na izlazu iz naselja, prema Limljanima, nailazim na nekoliko izbočina na asfaltu koje se, ukoliko iz suprotnog pravca nema vozila, mogu lako zaobići.
Između Zabesa i Limljana nalaze se dva odrona, odnosno klizišta, koja nijesu obezbijeđena zaštitnom ogradom, niti su na tom mjestu postavljeni znakovi upozorenja.
To je, čini se, i najproblematičniji dio cijele dionice. U ovim vrelim i sušnim mjesecima ne predstavljaju veću opasnost, ali svakako zahtijevaju oprezniju vožnju.
Na ulazu u Limljane desetak metara makadamskog i neasfaltiranog puta, a znak za suženje postoji iz pravca Bara, ali ne i iz pravca Virpazara.
Vidljive su i pukotine u asfaltu iz kojih je izrasla trava – svojevrsni podsjetnik na starost ove dionice. Gotovo cijelim putem saobraćajnicu štite stare bankine.
Saobraćajnih znakova, međutim, nema mnogo. Planinarske oznake su zato prilično vidljive.
Posebno me iznenadio broj automobila iz pravca Bara. Bilo je nekoliko naših vozila, ali je većina imala inostrane registarske oznake.
Uz to, pojedini vozači “nisu žalili”, vozili su prilično brzo i sjekli krivine, što me je, uz gume ispunjene betonom pored puta, na trenutak vratilo u vrijeme kada su se upravo na ovoj dionici organizovale trke.
Zaista, ovdje je potreban veći oprez.
Nakon toga putovanje postaje pravo uživanje. I zbog prirode, i zbog samog puta.
Naredni kilometri donose prostranu saobraćajnicu, bez većih oštećenja na asfaltu i bez posebno oštrih krivina.
Kako se približavate Sušari, odnosno prevoju Sutorman, put postaje sve krivudaviji, ali i priroda oko vas sve ljepša.
Nakon nekoliko kilometara može se zastati i odmoriti na vidikovcu koji je postavila Turistička organizacija Bar. Pogled i mir dovoljan su razlog za kratku pauzu.
Nakon 16. kilometra stiže se do prevoja Sutorman.
I ovdje vrijedi zastati. Tu je info-tabla sa zanimljivostima o ovoj planini, na našem i engleskom jeziku, kao i mapa sa označenim značajnim mjestima.
Ovo je i svojevrsna raskrsnica. Desno put vodi prema Vrsuti, lijevo prema Čukulijerima.
Tom rutom sam prije desetak godina, sa Planinarskim klubom „Rumija“ prepješačila, pa mi je prizor probudio i lična sjećanja.
Pri spuštanju prema Baru pogled se otvara prema Rumiji i Lisinju, ali se još uvijek može vidjeti i aktivan požar. Nakon toga slijedi trostruka krivina, koja zahtijeva dodatni oprez.
Moram priznati – ova “barska strana” puta mi je znatno ljepša. Pejzaž je drugačiji, zeleniji, a posebno se izdvajaju dvije livade, dobro poznata i omiljena mjesta za roštiljanje mnogih Barana.
Prvi saobraćajni znak na koji nailazim (iz pravca Virpazara) jeste znak za suženje puta, otprilike na 19. kilometru.
A upravo tu za mene počinje najljepši dio ovog puta – ulazak u četinarsku šumu. Ovaj dio posebno dobro pamte roditelji moje generacije.
Mi, koji smo kao djeca imali problema sa bronhitisom, znamo da je, kada bi usred noći počeo napad, jedno od rješenja bilo – automobil, Sutorman i “svjež, planinski vazduh”.
Uz put se nalazi i izvor. Tu zatičem nekoliko automobila čiji su se putnici zaustavili da natoče svježu vodu.
Nakon izvora počinje nešto lošiji dio puta, poprilično krpljen. Ono što nedostaje jeste putokaz do sačuvane turske kule – karaule Crni krš, odnosno Ljubim.
Nema ni znaka koji bi vozaču ukazao da se tu nalazijedna od najtraktivnijih lokacija na putu Virpazar – Bar.
Još jednu pauzu pravim kod obeliska pobjednicima sa Tuđemila 1042. godine, a potom nastavljam prema Baru.
Između obeliska i još jednog vidikovca postavljeni su znakovi upozorenja za suženje puta na mjestima gdje je ranije dolazilo do odrona i odvajanja asfalta.
Kroz Tuđemile se sada prolazi veoma dobro. Veći dio dionice je obnovljen, a asfalt je očigledno noviji.
A onda, nailazim na prizor koji budi posebnu nostalgiju – autobusko stajalište, čuvenu “žutu pečurku”. Takvih stajališta u Baru nema, čini se, već više od dvije decenije.
Na mjestu gdje je tokom zime došlo do odrona, dionica je sanirana i asfaltirana. Put je na tom mjestu nešto udubljen, ali su postavljeni saobraćajni znakovi upozorenja.
Nekoliko pukotina primjećujem prije skretanja za Ratkoviće. Ipak, mnogo ozbiljnije izgleda klizište na koje su mještani, ali i drugi vozači, više puta upozoravali tokom ove godine.
Glina je ovdje zauzela dobar dio kolovoza, zbog čega je put sužen i saobraćaj se odvija naizmjenično.
Nakon toga ulazi se u Sustaš, naseljeni dio u kojem su automobili parkirani uz ulicu. Do grada nema još mnogo. I tu se, nakon otprilike sat vremena vožnje, završava moje putovanje preko Sutormana.
Nije ovo idealan put i ne razlikuje se posebno od mnogih prigradskih.
Ima svojih problema, dionica koje traže dodatni oprez, nedostajućih znakova, pukotina, klizišta i dijelova koje bi, svakako, trebalo urediti.
Ali, nije ni put kojim se ne može proći. Daleko od toga.
Uz laganu i pažljivu vožnju, od Virpazara do Bara stiže se za oko sat vremena. Bez čekanja u kilometarskim kolonama, bez nervoze i bez svakodnevne ljetnje gužve.
A zauzvrat dobijate nešto što kroz gradski haos tokom ljeta gotovo i ne primjećujemo – mir, tišinu, planinu, poglede i osjećaj da ste na trenutak otišli mnogo dalje od našeg grada.
Možda je upravo zato, u danima kada se kroz Bar jedva prolazi, put preko Sutormana vrijedno ponovo otkriti. I nagovoriti vlasti da se konačno u cjelosti renovira!
.png)
.jpg)