Pajović: Obavezni smo da kulturna dobra prenesemo u što boljem stanju budućim generacijama
Izvor: Bar info
Autor: Radomir Petrić
Foto: Naslovna Bar info
Povodom nedavno završene manifestacije “Dani nematerijalne kulturne baštine Bara”, koja je na poseban način povezala lokalnu zajednicu i njenu tradiciju, gost “Mozaika” Radio Bara bio je Goran Pajović, arheolog i upravnik Zavičajnog muzeja Bar.
Tom prilikom, Pajović je naglasio simboliku masline kao kulturnog, duhovnog i istorijskog simbola Bara, kao i potrebu da se kroz ovakve manifestacije povežu stručnjaci, umjetnici i lokalna zajednica u očuvanju tradicije.
Istovremeno, tokom Pajovićevog gostovanja u programu Radio Bara, prepoznat je veliki izazov – nedovoljno interesovanje mlađih generacija za ovakva događanja i opasnost od gubitka kulturnog kontinuiteta pod pritiskom savremenih, „brzih“ sadržaja.
Ovogodišnji program manifestacije u fokusu je imao maslinu i maslinarstvo koji su u Baru prikazani iz više perspektiva – kulturne, tradicijske i simbolične. Šta je vama lično bio naupečatljiviji detalj manifestacije?
-Prije svega, hvala svima koji su je prethodnih godina pokrenuli i održavali.
Ideja je bila da se kroz ovogodišnje izdanje prikaže sve ono što maslina simbolizuje u kontekstu nematerijalne baštine, jer ona predstavlja duboku vezu između kulture, tradicije i identiteta grada Bara.
Foto: Bar info
Fokus manifestacije bio je na maslinarstvu kao dijelu nematerijalne kulturne baštine, ali, često je teško povući granicu između materijalnog i nematerijalnog nasljeđa.
Nematerijalna baština može biti vrlo apstraktna – u pitanju su vještine, običaji i znanja koja se prenose generacijama, ali koja često ne mogu postojati bez materijalnih nosilaca – predmeta, prostora, alata.
Upravo zbog toga, kada se priprema program za javnost, nastaju izazovi kako tu apstraktnu dimenziju prevesti u nešto vidljivo i razumljivo.
Ove godine manifestaciju su zajednički organizovale Javna ustanova Kulturni centar Bar i Kuća maslina, saradnja je protekla veoma uspješno i produktivno, a program je bio podijeljen u tri tematska segmenta.
Otvoreni simpozijum održan je u prostorijama Kuće maslina, posvećen naučnom i stručnom pristupu temi maslinarstva.
Foto: Feral.bar
Gastro-dan u Starom Baru, ispred Arhiepiskopske palate, imao je za cilj da prikaže nematerijalnu baštinu kroz tradicionalna jela spravljena uz upotrebu maslinovog ulja i starih recepata.
Foto: Feral.bar
Likovna izložba u gradskoj galeriji, koja je predstavljala krunu manifestacije bila je umjetnički prikaz motiva masline kroz radove brojnih barskih slikara.
Foto: Feral.bar
Maslina je duboko ukorijenjen motiv u lokalnoj umjetnosti i njena simbolika traje vjekovima.
Manifestacija je tako na pravi način spojila naučni, kulinarski i umjetnički aspekt kulturne baštine Bara.
Simpozijum nam je donio puno interesantnih izlaganja?
-Prije svega, pružio nam je priliku da se stručno definiše pojam nematerijalne baštine, kroz predavanja više eksperata iz Bara i drugih gradova.
Imali smo izlaganje predstavnice Uprave za zaštitu kulturnih dobara, koja je govorila o zaštiti ulcinjske maslinade i izazovima koje donose nove regulative o gradnji u maslinjacima.
Foto: Feral.bar
Učesnici su obradili i temu tradicije maslinarstva u Baru, osvrnuvši se na istorijske i kulturne aspekte.
U stručnom dijelu simpozijuma s fokusom na istraživanja o maslinarstvu i arhivistici, posebno se istaklo predavanje Mladena Zagačanina o tradicionalnim mlinovima za ulje.
Praktični dio simpozijuma je obuhvatio nastup samih maslinara i predstavnika lokalne zajednice.
Tu ističem značaj izlaganja Neđeljka Necka Đurovića, koji je uspio da objedini različite perspektive i doprinese zaključku.
Istaknimo sa simpozijuma i predavanje Marije Markoč, direktorice Kuće maslina, koja je govorila o maslinarskim običajima, posebno o običaju „pozrnice“, jedinstvenom lokalnom ritualu koji čuva duh barske tradicije.
Simpozijum nažalost nije bio baš posjećen. Koliko mlade danas interesuju ovakve teme?
-Evidentno je da mladi pokazuju ograničeno interesovanje za ovakve teme, što smatram zabrinjavajućim trendom.
Drugog dana manifestacije, kada je održana gastronomijada, publika je bila daleko brojnija, ljude više privlače „brzi“ i konkretni sadržaji poput hrane, nego stručna predavanja koja zahtijevaju dublje razmišljanje.
Foto: Feral.bar
Na paralelnom predavanju o očuvanju maslinjaka bio je mali broj maslinara, što pokazuje da postoji problem u motivisanju zajednice da se aktivno uključi u očuvanje tradicije.
U svakom slučaju, ovakvi skupovi, iako možda skromno posjećeni, pokreću važne inicijative.
Tokom simpozijuma diskutovalo se o zakonskim neslaganjima između propisa o gradnji i onih o zaštiti kulturnih dobara.
Maslinjak je dio kulturnog nasljeđa jer predstavlja kontinuitet ljudske aktivnosti kroz vjekove, pa je zato od izuzetne važnosti da se o njemu govori i u okviru institucija koje se bave baštinom.
Foto: Feral.bar
Kao arheologu, meni maslina stara 500 do 1000 godina ima i arheološku vrijednost jer može ukazivati na postojanje drevnih lokaliteta i naselja.
U tom smislu, zaštita maslinjaka znači i očuvanje potencijalnih istorijskih tragova.
U čemu je danas suština nematerijalne kulturne baštine, a koji su izazovi za njeno razumijevanje u savremenom društvu?
-Običaji su sami po sebi najautentičniji oblik nematerijalne baštine, jer predstavljaju živi izraz kolektivne svijesti i identiteta.
Foto: Feral.bar
Danas je sve teže razumjeti tu suštinu zato što savremeni čovjek informacije prima „vertikalno“ – putem digitalnih i medijskih kanala – dok su se nekada prenosile „horizontalno“, kroz svakodnevni život, zajednicu, porodicu i međuljudske odnose.
Upravo ta horizontalna razmjena znanja je u prošlosti omogućavala očuvanje običaja, rituala i tradicija.
Informacije su se prenosile kroz životnu praksu, a ne kroz formalno učenje, pa su običaji prirodno opstajali i mijenjali se kroz generacije, zadržavajući svoj osnovni smisao i simboliku.
Zadatak je savremenih istraživača da zabilježe i sačuvaju “pra-eho” starih običaja, jer mnogi od njih danas nestaju ili su već izgubljeni.
Iako su nekada imali presudnu ulogu u zajednici, mnogi od tih običaja sada su na rubu zaboravljenog i dokumentovanje tih praksi je neophodno jer se na taj način stvara veza između prošlih i budućih generacija.
U kontekstu toga veoma je važan interdisciplinarni pristup-etnologija, arheologija, istorija i književni zapisi svi mogu pomoći u rekonstrukciji običaja.
Potpuno je drugačije čitati o nekom fenomenu koji je u prošlosti bio „živ” i praktikovan nego proučavati samo njegove ostatke, koji danas opstaju kao recidivi nekadašnjih običaja.
Kao ilustraciju navešću primjer koji je na simpozijumu iznio Senad Petović, o zimskom obilasku maslina u Mrkojevićima.
Foto: Feral.bar
U tom običaju otac i sin zajedno prolaze kroz maslinjak, otac simbolično zamahne sjekirom prema stablu, a sin ga zaustavlja riječima: „Babo, babo, nemoj, rodiće dogodine“.
Ovaj ritual nosi duboku simboliku, pokazuje odnos čovjeka prema prirodi, vjerovanje u plodnost i kontinuitet života, ali i pedagošku funkciju običaja, jer se kroz njega na djecu prenosi poštovanje prema prirodi i radu.
Ovakvi običaji, iako jednostavni, predstavljaju suštinu nematerijalne baštine i odražavaju filozofiju zajedništva i poštovanja prema životnom ciklusu.
Koliko se zbog svega ovoga posvećuje pažnje zapisivanju običaja, i kakvo je uopšte stanje etnoloških istraživanja na terenu?
-Zalažem se za sistematsko zapisivanje i arhiviranje usmenih predanja i običaja, jer ono što se ne zapiše – to se gubi.
Iako danas postoji svijest o potrebi dokumentovanja, time se bavi mali broj stručnjaka.
Naučne discipline poput etnologije, antropologije i arheologije su blisko povezane, ali su se njihovi pravci kroz decenije mijenjali – od klasičnih istorijskih pristupa do savremenih postmodernih metoda.
Međutim, i pored metodološkog napretka, istraživača je premalo da bi pokrili ogromno kulturno bogatstvo Crne Gore.
Foto: Bar info
Posebno je značajno što etnologija danas pokušava da zabilježi ono što još postoji u živom pamćenju zajednice, jer se mnoge tradicije brzo gube pod uticajem modernizacije i migracija.
Količina kulturne baštine u Crnoj Gori je ogromna, ali je nemoguće sve tretirati s punim kapacitetom, bilo da je riječ o materijalnoj ili nematerijalnoj.
Država je ograničena u pogledu finansija, logistike i stručnog kadra. Ipak, važno je postavljati prioritete i raditi na sistemskom pristupu zaštiti.
Svi oni koji se bave kulturnom baštinom voljeli bi da svaka lokacija bude istražena i valorizovana, ali to jednostavno nije realno.
Zabrinjavajuće je i što je broj stručnjaka mali – u cijeloj Crnoj Gori ima manje od 30 arheologa u radnom odnosu, a još manje etnologa.
To znači da je i pored dobre volje i stručnosti, kapacitet za očuvanje kulturne baštine ozbiljno ograničen.
Ipak, optimista sam da će se vremenom stvoriti bolji uslovi i institucionalna podrška.
-Cilj rekonstrukcije je da se svi muzejski eksponati konačno vrate u odgovarajući, stalni prostor koji im pripada, i to će biti veliki korak za kulturni život Bara.
Rekonstrukcija je u poodmakloj fazi, ne radi se samo o građevinskom poslu, već o složenom muzeološkom procesu.
Foto: Feral.bar
Kada dvorac bude spreman, predstoji detaljan rad na vraćanju eksponata u njihovo prirodno muzejsko okruženje.
Svi predmeti se trenutno nalaze na bezbjednim, privremenim lokacijama, a prije preseljenja će proći temeljnu provjeru konzervatorskih uslova – jer su decenijama bili čuvani u različitim mikroklimama, pa je neophodno procijeniti njihovo stanje i uslove adaptacije.
Planirano je da se svaki predmet pažljivo katalogizuje i prenese uz detaljan logistički plan, kako bi se izbjegla svaka mogućnost oštećenja.
Čitav proces sprovodi se uz savjete stručnjaka i po međunarodnim standardima muzeološke prakse.
Foto: Feral.bar
Naravno, teško je govoriti o konkretnim rokovima završetka radova, ali, najvažnije je da se sve odvija u skladu s propisima i stručnim nadzorom.
Završetak radova neće biti kraj procesa, već početak nove faze u kojoj će Zavičajni muzej Bar dobiti priliku da ponovo postane centralno mjesto kulturne prezentacije i istraživanja u regionu, povezujući prošlost i sadašnjost kroz savremeni muzejski pristup.
Na kraju, koliko je iz vašeg ugla važno njegovanje nematerijalne baštine – običaja, starih zanata, muzike i gastronomije – u modernom kontekstu, posebno u gradu poput Bara koji je i turistički centar?
-Izuzetno je važno da se nematerijalna baština čuva i prenosi, ne samo naučno, već i kroz svakodnevnu praksu, onako kako su to činile prethodne generacije.
Ovogodišnji Dani nematerijalne kulturne baštine bili su posvećeni maslini, povodom njenog jubileja – 2.250 godina postojanja masline u Mirovici – što je bila prilika da se oda omaž tom simbolu barske tradicije i mediteranskog identiteta.
Manifestacija ima potencijal da preraste u prepoznatljivu lokalnu tradiciju, jer tema baštine obuhvata mnogo više od jednog segmenta.
Zbog toga se planira da se naredna izdanja koncipiraju šire, pod „kišobranom“ različitih kulturnih elemenata – od običaja i pjesme do zanata i narodnih vjerovanja – kako bi svaka godina donijela novi tematski fokus i doprinos očuvanju identiteta zajednice.
Foto: Feral.bar
Za narednu manifestaciju već je iskazana velika volja i entuzijazam tima koji je radio na ovogodišnjem izdanju.
Posebno bih pohvalio saradnike iz Zavičajnog muzeja i Kulturnog centra Bar koji su, uz ograničene resurse, pokazali kreativnost i posvećenost.
Poseban doprinos bio je kratki promotivni film koji je snimio etnolog i filmski autor Marko Srzentić zaposlen u Zavičajnom muzeju Bar, u saradnji s kolegama iz ustanove.
Film traje svega nekoliko minuta, ali na umjetnički način prikazuje susret dvoje mladih u narodnoj nošnji u maslinjaku i Starom Baru, spajajući dokumentarnu i poetsku dimenziju.
Ovaj rad unosi posebnu emociju u manifestaciju, jer vizuelno i simbolično povezuje prošlost i sadašnjost, tradiciju i mladost.
Činjenica je da su ovakve teme danas manje interesantne široj javnosti, ali, i dalje postoje pojedinci, zaljubljenici u baštinu, koji razumiju njihovu vrijednost i doprinose očuvanju identiteta zajednice kroz svoje znanje, entuzijazam i ljubav prema tradiciji.
Kao arheolog uvijek pozdravljam takve napore, ali, osjećam bojazan jer mlađe generacije gube senzibilitet prema vrijednostima tradicije.
Na drugoj strani, Bar kao turističko mjesto često se suočava s praksom da se kulturna baština posmatra isključivo kroz prizmu „valorizacije“ – odnosno njene upotrebe za turističke svrhe.
Međutim, turistička valorizacija ne smije biti prvi korak, već ona dolazi tek nakon što se nasljeđe adekvatno zaštiti i sačuva.
Smatram da je osnovna obaveza sadašnje generacije da kulturna dobra prenese u što boljem stanju budućim generacijama, jer se u tome ogleda pravi smisao odgovornog odnosa prema tradiciji i identitetu-.
