Bar, Crna Gora
21 Nov. 2026.
post-image

Porodično pamćenje čuva istoriju Starog Bara: Nedžib Ibrišimović (VIDEO)

Autor: Radomir Petrić

Foto: Semir Karastanović

Potomak jedne od najstarijih starobarskih porodica, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Bar i član Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori govori o porodičnim korijenima, staroturskom jeziku, multietničkom nasljeđu grada, položaju Bošnjaka, dijaspori i odgovornosti prema prostoru koji ostavljamo budućim generacijama.

Nedžib Ibrišimović, za prijatelje Nećko, diplomirani pravnik iz Bara, pripada porodici čije se prisustvo u ovom gradu, prema porodičnom istraživanju, može pratiti još od kraja XVI vijeka.

Njegova porodična priča istovremeno je i priča o Starom Baru – o generacijama koje su čuvale vjersku tradiciju, staroturski jezik i kulturno nasljeđe, ali i o gradu u kojem su različite zajednice razvijale odnose zasnovane na međusobnom poštovanju i svakodnevnoj povezanosti.

Kao predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Bar i član Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori, Ibrišimović govori i o savremenom položaju Bošnjaka, njihovom učešću u javnom životu, očuvanju identiteta i vezama sa dijasporom. Posebno upozorava na potrebu da se razvoj Bara uskladi sa zaštitom njegovog prostora, maslinjaka i autentičnog nasljeđa.

Razgovor je realizovan u okviru podkast ciklusa „Tragovima primorskih Bošnjaka“, koji je podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Potomak ste jedne od najstarijih starobarskih porodica. Šta znate o njenom porijeklu i koliko daleko seže porodično pamćenje?

-Jedan moj rođak, koji je čitav radni vijek i život proveo u Rijeci, prije nekih dvadesetak godina došao je do podatka da je prvi predak porodice Ibrišimović u Bar došao 1571. godine.

To je bilo prije nego što su Osmanlije došle u Bar.

Naša porodica je u neprekinutom nizu i danas prisutna u Starom Baru i na Topolici, u Novom Baru. Uglavnom smo se bavili imamskim i alimskim poslom.

Članovi moje porodice su se više od 150 godina brinuli o džamiji Omerbašića, turbetu Hasan Dedinom i maslinjaku koji gravitira toj džamiji.

Ta tradicija je prekinuta kada je moj otac izabrao drugi životni put, dok su naši rođaci, koji su danas zlatari u gradu, i ranije počeli da se bave drugim poslovima.

Zanimljiv detalj vase porodične istorije jeste staroturski jezik koji se prenosio s koljena na koljeno. Koliko je taj jezik danas sačuvan i koliko ste vi njime ovladali?

-Staroturski je bio prisutan u Starom Baru, a prisutan je i danas. Ostalo je možda desetak do petnaest ljudi koji još mogu da se sporazumijevaju na tom jeziku. Prije četiri-pet godina otišao sam kod majke u Stari Bar, u Brbot. Ispred kuće su bili neki gosti. Čuo sam majku kako razgovara s njima na turskom jeziku. Bio sam iznenađen. Ispostavilo se da je riječ o doktoru Alpi Ikčiju, koji živi u Izmiru, a porijeklom je iz Prizrena. On je izučavao taj staroturski jezik i, nakon što je saznao da se on još govori u Starom Baru, povezao se sa našim komšijama koji su ga uputili na našu porodicu. Osim naše, staroturski još govore i potomci porodice Karađuzović, a nešto malo i porodica Sinanović u Podgradu. U mojoj porodici sam, međutim, ja posljednji koji može da govori tim jezikom. Zanimljivo je da sam jednom prilikom, dok sam bio u Ohridu, u kafani čuo ljude kako razgovaraju. Taj jezik zvučao je bukvalno kao naš staroturski iz Starog Bara. On je dugo bio odvojen od savremenog turskog jezika, bez neposrednih kontakata sa Turskom, pa se sačuvao u arhaičnom obliku. Zbog toga nas i današnji govornici turskog jezika teško razumiju.

Šta Stari Bar čini posebnim u vašem ličnom doživljaju? Kako se mijenjao tokom decenija koje pamtite?

-Svojih 53 godine mogu, kada je riječ o Starom Baru, podijeliti u tri perioda.

Prvi je vrijeme do zemljotresa 1979. godine, drugi je period stagnacije koji je trajao do prije desetak ili petnaest godina, a treći je ovo vrijeme u kojem se Stari Bar ponovo budi.

Moja najranija sjećanja vezana su za vrijeme prije zemljotresa. Stari Bar je tada bio trilingvalno područje.

U našoj kući govorili smo staroturski, kao i druge starobarske porodice koje su sačuvale taj jezik.

Govorili smo i naš zvanični-CSBH- jezik, dok su ljudi iz Krajine koji su dolazili govorili albanski.

To je bila lepeza različitih jezika i karaktera koji su se spajali u jedan zajednički život. Taj prostor je zaista imao posebnu dušu.

Period stagnacije bio je možda i najtužniji dio novije istorije Starog Bara. Grad koji traje duže od jednog milenijuma praktično je živio samo petkom, kada bi se nešto događalo.

Išao sam često gore, do naše kuće, i dešavalo se da čovjeka jedva sretnete na ulici. Radile su dvije kafane, a gotovo sve ostalo bilo je prazno.

U jednoj ulici živjelo je svega nekoliko porodica.

Danas je slika potpuno drugačija. Stari Bar ponovo dobija život, vraća se njegov nekadašnji izgled, a kada su ljudi tu, onda i grad na najljepši način oživi.

Govorite o različitim jezicima i zajednicama koje su činile Stari Bar. Kako pamtite njihove međusobne odnose i način na koji su čuvale svoje posebnosti?

-Moja porodica je, sticajem okolnosti, pripadala onima koji su sačuvali vjeru i trudili se da je njeguju.

Zbog toga smo bili prepoznati u starobarskom miljeu i poštovani ne samo među pripadnicima naše vjeroispovijesti, već i među ljudima drugih vjera.

U Starom Baru je to bilo sasvim prirodno. Sa balkona naše kuće u Starom gradu nedjeljom su se čula zvona katoličke crkve, udaljene svega dvije-tri stotine metara vazdušnom linijom.

U blizini je bila i crkva Svetog Nikole u Podgradu. To je bila mala sredina u kojoj su se razvijali odnosi uzajamnog uvažavanja.

Ne volim riječ „suživot“. Ona mi zvuči kao da ljudi žive jedni pored drugih, a da nemaju svakodnevnu interakciju.

Više bih volio da kažem da je to bio zajednički život, jer je to zaista i bio.

Vaš profesionalni put obuhvatao je različite oblasti – diplomirani ste pravnik, trinaest godina proveli ste u banci, bili predstavnik državnog kapitala u kompanijama, a radili ste i kao pomoćnik direktora Zavoda za zapošljavanje Crne Gore. Šta su vam ta iskustva donijela?

-Sticajem okolnosti imao sam više radnih angažmana na pozicijama koje nijesu bile previše srodne. Tokom tog rada upoznao sam mnogo vrsnih profesionalaca i dobrih ljudi.

Mislim da je najvažnije to što sam u svim preduzećima i institucijama u kojima sam radio uvijek ostavio otvorena vrata.

I danas imam kontakt sa ljudima iz tih sredina, srećemo se i razgovaramo.

To je, na neki način, povezano sa onim o čemu smo govorili kada smo pričali o Starom Baru. Čovjek ne može da živi sam.

Odlazak sa jednog posla na drugi ne mora da znači prekid odnosa sa ljudima koje ste tamo upoznali.

Naprotiv, to može biti prilika da upoznate nove ljude, napredujete i u životu i u poslu, a da istovremeno sačuvate ranije veze.

Kada govorimo o doprinosu Bošnjaka razvoju Bara i Crnogorskog primorja, koliko je taj doprinos prepoznat i vidljiv u javnosti?

-Bošnjaci su autohton narod na ovom prostoru. Živimo ovdje od davnina.

Kada govorimo o našem nasljeđu, ono se može posmatrati i kroz prizmu islamskog, odnosno osmanskog nasljeđa na ovom području, čiji smo i mi dio i njegov nastavak.

U Starom Baru svi znamo za Sahat-kulu, džamiju Omerbašića i druge tragove tog nasljeđa. Ali, doprinos nije samo u graditeljstvu i istorijskim spomenicima.

Danas imamo mnogo naših ljudi koji obavljaju različite poslove i zauzimaju značajne pozicije, ostavljajući trag u razvoju ovog područja.

Koliko su Bošnjaci zastupljeni u javnom i institucionalnom životu Bara?

-To je jedna bolna tema.

Smatram da, s obzirom na broj pripadnika našeg naroda u Baru, na posljednjem popisu oko deset odsto, a ako uzmemo u obzir i ljude koje doživljavamo kao dio istog naroda, dolazimo do brojke blizu dvadeset odsto.

Međutim, na mjestima odlučivanja i dalje ne zauzimamo mjesto koje bi trebalo da nam pripada.

Dovoljno je pogledati lokalna preduzeća i institucije i vidjeti koliko je Bošnjaka na odgovornim funkcijama.

Sigurno imamo ljude koji bi mogli ponuditi nova rješenja i odgovorno obavljati te poslove.

Bošnjaci su politički organizovani kroz Bošnjačku stranku, ali ne glasaju samo za tu partiju.

Glasaju i za druge stranke, a ni kroz njih ne dobijaju zastupljenost koju bi, prema našem broju i znanju koje imamo, trebalo da imaju.

Više od deset godina ste predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Bar. Šta danas podrazumijeva ta odgovornost i koje su najvažnije aktivnosti Islamske zajednice u Baru?

-Vjerski život u Baru veoma je slojevit i tradicionalno dobro organizovan. Islamska zajednica u Baru osnovana je još 1573. godine i funkcioniše u neprekinutom nizu do danas.

U Starom Baru, u dijelu koji zovemo Mešćema, nalazio se i šerijatski sud, koji je u osmanskom periodu bio jedna od važnih institucija tadašnjeg društva.

Pored porodične tradicije, i moje porijeklo je povezano sa muftijom Karađuzovićem. Znate da nema barske hronike u kojoj on nije pomenut.

Moj otac je takođe dugo godina bio član odbora Islamske zajednice, pa je i to uticalo na moj put. Predsjednik Medžlisa sam više od deset godina.

U ovom periodu izgradili smo Islamski centar u Starom Baru i realizovali niz važnih projekata.

Ipak, ostalo je pitanje koje smatramo obavezom lokalne uprave prema nama – u Novom Baru, na Topolici, još nemamo džamiju koja bi odgovarala potrebama vjernika.

Prema našim podacima, u ovom dijelu grada živi više od 4.000 pripadnika islamske vjeroispovijesti.

Zahtjev da se to pitanje riješi postoji godinama, ali nijedna lokalna uprava do sada nije imala dovoljno sluha da se pronađe adekvatno rješenje.

Ne tražimo objekat velikih gabarita, niti nešto što bi odudaralo od gradskog centra.

Postoje primjeri džamija u Zagrebu i Rijeci koje su potpuno uklopljene u savremeni dio grada i tradiciju sredine u kojoj se nalaze. Nadamo se da će se i ovo pitanje uskoro riješiti.

Član ste i Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori. Kako biste objasnili ulogu te institucije i njen značaj za očuvanje i afirmaciju identiteta Bošnjaka?

-Prije nego što sam postao član Bošnjačkog vijeća, bio sam član Bošnjačkog foruma.

To je bilo vrijeme prije donošenja zakona o nacionalnim savjetima i organizovanja na način na koji danas funkcionišu.

Bošnjačko vijeće je krovna organizacija bošnjačkog naroda, koja djeluje u skladu sa Ustavom i zakonima Crne Gore.

Bavi se pitanjima identiteta, jezika i drugim pitanjima važnim za našu zajednicu.

Međutim, država do danas nije u potpunosti valorizovala mogućnosti koje imaju nacionalna vijeća, ne samo naše već i vijeća drugih naroda.

Njihova uloga postala je vidljivija tokom popisa stanovništva.

Predstavnik Bošnjačkog vijeća, gospodin Suljo Mustafić, zajedno sa predstavnicima drugih nacionalnih vijeća, imao je važnu ulogu u smirivanju tenzija i stvaranju uslova da se popis sprovede i da rezultati budu prihvaćeni.

Smatram da bi politika i državne institucije trebalo više da obrate pažnju na ono što nacionalna vijeća predlažu.

U njima djeluju ljudi koji ne žele da se politički angažuju, ali žele da doprinesu svojoj zajednici i državi.

Zato je važno unaprijediti saradnju i interakciju između države i nacionalnih vijeća.

Koliko su aktivnosti Bošnjačkog vijeća vidljive na Crnogorskom primorju i šta bi trebalo uraditi da se ta prisutnost dodatno ojača?

-U Baru smo uvijek bili prisutni, ali je evidentno da se i u drugim primorskim gradovima – Budvi, Tivtu, Herceg Novom i Kotoru – povećava broj pripadnika bošnjačke nacionalnosti.

Ljudi se sele unutar države, odlaze tamo gdje imaju potrebu za poslom i životom, a kada negdje dođu, žele da se organizuju i da žive dostojanstveno.

Bošnjačko vijeće je u posljednjih nekoliko godina intenziviralo rad i mnogo je vidljivije nego ranije.

Nekada su aktivnosti bile više koncentrisane na sjever Crne Gore, dok je sada djelovanje ravnomjernije raspoređeno. Organizovane su tribine, koncerti, izložbe i druge manifestacije.

Za nas na Primorju posebno je važan simpozijum posvećen Barskom masakru, organizovan u saradnji sa Nacionalnim vijećem Albanaca.

To je težak dio naše, barske, ali i šire istorije. Na tom skupu upućene su važne poruke o potrebi da se istina sagleda i da se skine stigma sa Bara i njegovog stanovništva.

Važno je da se o takvim događajima govori otvoreno i da se ta tema, uz suočavanje sa prošlošću, jednom zauvijek ostavi iza nas.

Ovaj podkast ciklus pokrenut je kako bi se javnosti predstavili ljudi i priče koje su često nedovoljno poznate. Koliko je važno istraživati i predstavljati kulturnu baštinu Bošnjaka na Crnogorskom primorju?

-To je važno ne samo za Bošnjake već i za sve narode. Postoje stvari koje ne bi trebalo ostaviti neistraženim.

Potrebno je da izađemo iz okvira istorijske distance, da se događaji i nasljeđe istraže i predstave, jer ćemo se tako i bolje upoznati.

Multietničnost nije deklaracija. Ona treba da bude prepoznata u javnom prostoru. Neke bolne stvari iz prošlosti moraju izaći na svjetlo dana, kako bi svi bili upoznati sa njima.

Ne bi trebalo da neko nosi teret zbog nečega što se dogodilo, dok ljudi koji žive pored njega o tome ništa ne znaju.

Posebno mjesto u projektu imaju Bošnjaci koji žive i rade u dijaspori, kao i njihovi potomci. Kako ih povezati sa zavičajem i sačuvati njihovu vezu sa mjestom porijekla?

-Mnogo je uspješnih naših ljudi u iseljeništvu i njihov doprinos zavičaju je veoma veliki.

Sjećamo se devedesetih godina, kada veliki broj naših ljudi nije imao jednostavan put, ali su se, hvala Bogu, dobro snašli u sredinama u koje su otišli.

Mi smo se kroz Medžlis Islamske zajednice trudili da se povežemo sa dijasporom, ne samo na pojedinačnom nivou.

Naš Kulturni centar „Rumija“ u Čikagu, koji uglavnom čine ljudi sa našeg područja, dio je Medžlisa Islamske zajednice, odnosno naše prekomorske zajednice.

To je u određenoj mjeri simbolično, ali nam je važno da pokažemo da želimo da održavamo vezu sa iseljeništvom.

Vjerujem da gotovo svaka porodica u Baru ima dio rodbine u inostranstvu. I u mojoj porodici je tako – dvije moje sestre žive u Švedskoj.

Ono što me posebno brine jeste druga i treća generacija. Prva generacija želi da dolazi i održava veze sa zavičajem.

Već druga generacija može početi da gubi taj osjećaj, a treća još lakše, ukoliko se ne potrudimo da ih zainteresujemo i podstaknemo da dolaze.

Nije uvijek riječ o ulaganjima ili velikim projektima. Ponekad je najvažnije da ljudi ne zaborave odakle su.

Žalosno je da čovjek izgubi svoje korijene u svijetu koji se tako brzo mijenja.

Kada pogledate Stari Bar i današnji grad, šta smatrate njegovom najvećom vrijednošću? Šta je neophodno sačuvati, a šta unaprijediti?

-Stara čaršija se vraća onoj životnoj vrevi koju je nekada imala. Kroz prodavnice, kafane i svakodnevni život održava se starobarski duh.

Mislim da će se on održavati bez obzira na naše želje i aspiracije. Potrebno je sačuvati autentičnost tog života, ali i zaleđe Starog Bara i Bara uopšte.

Svjedoci smo velike građevinske ekspanzije. Razumijem da sve više ljudi želi da živi u gradu, ali mora se pronaći ravnoteža.

Imamo zaleđe sa maslinjacima na sve strane i trebalo bi pronaći način da se oni valorizuju.

Ne možemo nekome zabraniti da bilo šta uradi na svom imanju na kojem ima masline stare 200, 300 ili 500 godina. Ali i gradnja mora imati smisao.

Ne smijemo doći u situaciju da investitor ukloni maslinjak i na njegovom mjestu izgradi zgrade, ili da se prostor potpuno betonira.

Svijet je postao globalno selo, a ne moramo ići daleko da bismo vidjeli kako se prostor može čuvati.

Kada putujemo kroz Hrvatsku prema Rijeci, možemo vidjeti da su autoput gradili kroz manje naseljene dijelove, sa krakovima prema obali. Na taj način zaštitili su najvažniji resurs.

Naš prostor je ograničen, posebno kada je riječ o obali. Najvažniji resurs koji imamo jeste prostor. Ako ga neracionalno trošimo, šta ćemo ostaviti budućim generacijama?

Ne bih volio da im ostavimo beton.

Na kraju, šta biste poručili mladim generacijama Ibrišimovića, Starog Bara i Bara – u kontekstu porijekla, tradicije i odgovornosti prema zavičaju?

-Poručio bih im da čuvaju svoju tradiciju i identitet, jer je to način na koji se prepoznajemo, posebno u vremenu globalizacije i digitalnog doba.

Da vole svoj Stari Bar i Bar, da vole sve ljude i budu ponosni na ono što su generacije prije njih stvorile. Da nastave da izgrađuju grad u njegovom najboljem izdanju.

Trebalo bi da poštuju različitosti, a vjerujem da ćemo ih u budućnosti imati još više.

Kako budemo išli prema Evropskoj uniji, dolaziće ljudi koje do sada nijesmo imali priliku da upoznamo, možda smo ih viđali samo na televiziji. I oni će obogatiti naš grad.

Svaka sudbina se spaja sa nekom drugom i tako, nadam se, stvara jednu lijepu sliku budućnosti-.

Napomena: Intervju je nastao na osnovu razgovora sa Nedžibom Ibrišimovićem u okviru podkast ciklusa „Tragovima primorskih Bošnjaka“, koji je podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore na ovogodišnjem konkursu.