Lastovska svadba: Čuvar tradicije i etnološki biser Boke Kotorske, koju treba zaštiti kao nematerijalno kulturno dobro (VIDEO)
Izvor: Boka News
Autor: Miro Marušić
Foto: Naslovna KUD Boka
Tradicionalni svadbeni običaji Gornje Lastve, poznatiji kao Lastovska svadba, predstavljaju jedan od najautentičnijih i najvrednijih segmenata nematerijalnog kulturnog nasljeđa Boke Kotorske.
Kroz bogatstvo obreda, pjesme, unikatne koreografije i strogo utvrđena pravila, ovaj običaj prevazilazi običan čin sklapanja braka i prerasta u sveobuhvatni pozorišni i kulturni ritual cijele zajednice.
Dramaturgija i simbolika obreda
Svadbena povorka u Gornjoj Lastvi bila je pažljivo režiran događaj u kojem je svaka uloga imala svoju težinu.
Od buklijaša i barjaktara, preko starih svatova, kuma i djevera, do svih učesnika, koji su kroz rekvizite okićeni cvijećem i raznobojnim vrpcama slali poruke zajedništva i blagostanja.
Neizostavan zvučni i vizuelni element činilo je pucanje iz kubura i pušaka, čija je uloga bila višestruka – od iskazivanja radosti do drevnog običaja odagnanja zlih sila.
Posebnu pažnju etnologa privlači kudeja, ukrašeni štap ili komad drveta na koji se stavljala vuna, a koji se kitio jabukama, novcem i zlatnicima, simbolizujući ekonomsku stabilnost i prosperitet nove porodice.
Kroz autentične obrede, pjesmu, specifičnu koreografiju i strogo utvrđena pravila ponašanja, ovaj običaj svjedoči o bogatoj prošlosti, načinu života i društvenim odnosima nekadašnjeg seoskog stanovništva ovog podneblja.
Ključni elementi i obredi Svadba u Gornjoj Lastvi nije bila samo čin sklapanja braka između dvoje ljudi, već složen dramski i kulturni ritual u koji je bila uključena cijela zajednica.
Lastovska svadba, foto: FB
Etnološka i antropološka važnost
Sa stanovišta nauke o tradicijskoj kulturi, Lastovska svadba ima nemjerljiv značaj iz više razloga:
Očuvanje arhaičnih formi: Običaj vjerno preslikava patrijarhalne strukture života na seoskom području, ali istovremeno naglašava i važne elemente poštovanja prema nevjesti i njenoj kući.
Jačanje socijalne kohezije: Jasno definisane obaveze i uloge rodbine, kumova i susjeda osiguravale su neraskidive veze unutar bokeljske zajednice.
Identitet prostora: Kroz tradicionalne nošnje, napjeve, usmena predanja i ritualne radnje, svadba čuva duh vremena i svjedoči o kontinuitetu života na padinama Vrmca.
Lastovska svadba
Budućnost tradicije u savremenom dobu
Iako su migracije i depopulacija starih naselja stavile pred izazov opstanak ovakvih običaja, entuzijazam kulturnih poslenika, istraživača i udruženja poput KUD-a „Boka“ iz Tivta uspio je da otrgne Lastovsku svadbu od zaborava.
Kroz scenske prikaze i edukativne programe, mlađe generacije danas imaju priliku da upoznaju korijene svoga identiteta.
Očuvanje ovog bisera etnologije od ključne je važnosti za pozicioniranje Boke Kotorske kao regije koja podjednako brine o svojoj materijalnoj i duhovnoj baštini.
Struktura i simbolika povorke: Svadbenu povorku činili su pažljivo raspoređeni učesnici – od buklijaša i barjaktara, do starih svatova, kuma i djevera.
Posebno mjesto zauzimao je “buzdovan-noša”, zadužen za pozivanje gostiju uz pratnju specifičnih rekvizita okićenih cvijećem i vrpcama.
Pucanje iz kubura i pjesma: Neizostavan dio atmosfere činilo je oglašavanje kuburama i puškama prilikom polaska iz kuća, dolaska pred crkvu ili prolaska kroz selo, što je imalo simbole radosti, ali i drevnog apotropejskog značenja (zastrašivanje zlih sila).
Svatovske pjesme pratile su svaki korak ceremonije.
Kudeja i darivanje: Prepoznatljiv element lastovske udaje jeste kudeja (štap ili komad drveta na koji se stavljala vuna/kudelja), koja se kitila jabukama, novcem i zlatnicima.
Kinđurenje kudeje i kasniji običaj darivanja mladenke i svatova naglašavali su ekonomsku i socijalnu koheziju unutar porodice i šire zajednice.
Lastovska svadba
Etnološka i antropološka važnost
Sa stanovišta etnologije, Lastovska svadba ima višestruku vrijednost: Čuvar arhaičnih formi ponašanja – Običaj čuva elemente drevnog patrijarhalnog načina života, ali i specifične matrijarhalne crte u naglašavanju uloge i značaja nevjeste i njezine kuće tokom ceremonije udaje.
Socijalna kohezija: Struktura svadbe počivala je na jasnim ulogama rodbine, kumova, prijatelja i susjeda, čime se učvršćivala solidarnost i međusobna povezanost unutar bokeljske zajednice.
Kulturni identitet: Kroz materijalne elemente (nošnje, rekvizite poput okićenih jabuka i barjaka) i nematerijalnu baštinu (usmena predanja, napjeve, blagoslove), svadba oslikava duh vremena i kontinuitet života na prostoru Boke.
Očuvanje tradicije u savremenom dobu: S obzirom na neminovne društvene promjene i depopulaciju starih naselja poput Gornje Lastve, tradicija je rizikovala da padne u zaborav.
“Lastovsku svadbu” bi trebalo zaštiti kao nematerijalno kulturno dobro
I danas postoje, bolje rečeno sačuvani su istorijski zapisi i dokumenti (uključujući zapise Vjekoslava Novotnija s početka 20. stoljeća) koji detaljno opisuju višednevni, strogo utvrđeni obred Lastovske svadbe u Gornjoj Lastvi iznad Tivta, kao i materijale o današnjem očuvanju ove tradicije.
Lastovska svadba, foto: Boka News
Podsjećamo, Etnografska zbirka Muzeja i galerije Tivat, prošle godine je ugostila originalnu izložbu etno zbirke „Lastovska svadba“, kao dio projekta koji realizuje Kulturno umjetničko društvo “Boka” iz Tivta.
Očuvanje nematerijalne kulturne baštine Tivta, posebno svadbenog običaja Gornje Lastve, kao jednog od specifičnih segmenata lokalne tradicije, projekat je od značaja koji ima cilj očuvanje nematerijalne i materijalne baštine.
KUD Boka pored svadbenog običaja, radi i na rekonstrukciji jedinstvenih elemenata, poput tradicionalnog pokrivala za mladu – kukuljice, kao i na očuvanju narodnih nošnji i nakita specifičnih za Boku Kotorsku.
Poseban doprinos projekta ogleda se u dopuni postojećih istraživanja kroz: prikupljanje postojeće audio i video dokumentacije, i snimanje novog materijala na terenu, rekonstrukciju vokalno-instrumentalnih segmenta, plesova, narodne nošnje, oglavlja i nakita, od čega posebno izdvajamo kukuljicu kao karakteristični ukras nevjeste sačinjen od stotinu igala izrađenih tehnikom filigrana.
NVO Boka je za ovaj projekat od Turističke organizacije Tivat za valorizaciju nematerijalne baštine, dobila sredstva za rekonstrukciju bokeljskog nakita, odnosno nakita bokeljske nevjeste, popularno nazvanog kukuljica.
Lastovska svadba, foto: Boka News
Koautorka projekta i osoba zadužena za fundus nošnji u KUD-u Boka, Monika Trajčevska, tada je istakla značaj očuvanja narodne nošnje i ljubavi prema tradiciji.
-Projektni tim je i sam učestvovao u izradi kostima, iako smo uvijek bili svjesni koliko je važno čuvati narodnu nošnju, prvenstveno lokalnu, a zatim i nacionalnu i šire.
Ovaj projekat nam je donio ličnu satisfakciju jer smo dio sebe utkali u predmete koji su izrađeni, dijelovi muške i ženske nošnje, a nakit je rekonstruisan prema uzorcima istraženim na terenu-istakla je Trajčevska.
-Ipak, najveće postignuće za KUD Boka od osnivanja je nakit koji se sastoji od 100 igala sa glavom izrađenom u tehnici filigrana, sa tankom iglom koja treperi prilikom hoda nevjeste.
To smatramo našim najvećim bogatstvom.
Mi smo od nekoga učili, neko je na nas prenio ovu ljubav, a mi svojim postignućima, djelovanjem i dobrim primjerom imamo šta da ostavimo budućim pokoljenjima-zaključila je Trajčevska.
(M. Marušić/Tekst je dio projekta Tivatski brevijar VII)
Lastovska svadba I dio
Izvor: „Planinar”, br. 1, str. 9- 14, 01-02. 1908.
Autor: Vjekoslav Novotni
… Od osobitog je kulturnoga i historijskoga interesa svadbeni običaj, koji se tuj nalazi i kojemu sam bio opetovano daljnim svjedokom.
Ti svadbeni običaji tako su ovdje još u narodu živi i žilavi, da se ne bi nitko usudio prestupiti ih.
I prosidba i prstenovanje i poziv na svadbu i sama svadba vezana je na stalne neke ceremonije, na riječi, govore i pjesme, koje su kao stereotipne, te je upravo umijeće sve to znati.
Jednako su određeni stalni dani za svadbu i vjenčanje.
Tako počimaju svatovnjaci pirovanje uvijek u četvrtak, glavno pirovanje je u nedjelju, a vjenčanje uvijek u ponedjeljak.
Redovito biva, da iza provedene prosidbe i prstenovanja dvije nedjelje prije svadbe domaćin (t. j. otac ili rod mu) mladenca dođe u kuću mladenke, da ugovore dan svadbe, svatovske darove i miraz djevojački (prčiju).
U oči same svadbe pođe mladoženja sa rođakom kojim i rođakinjom u kuću mladenke i tuj ucijene pismeno vrijednost miraza djevojačkoga.
Ta pismena ucijena sastavlja se u dva jednaka primjerka; jedan čuva mladoženja, a drugi rod mladenke.
To biva stoga, jer se miraz ili ustanovljena joj vrijednost mora vratiti njenom rodu, ako mladenka umre prije muža neostaviv djece; ako ostavi djece pripada djeci.
Nu muž može oporukom žene taj miraz i baštiniti.
Rođakinja mladoženje, koja u toj službi nosi stereotipno ime „stimadurica” (jamačno od tal. „stimator” sa hrvatskim dočetkom „ica”.) obaljuje cijenu miraza, a rođakinja (bila majka, sestra ili strina) mladenke povisuje tu cijenu.
U četvrtak još u jutarnji suton dolazi koji rodjak mladoženje pred kuću mladenke te tuj na kući joj istakne svatovski barjak.
Vrh barjaka okićen je cvijećem; barjak je danas državni austrijski. Kad stigne pred kuću, ispali kuburu.
To isto čine i muškarci u kući mladenke iza pozdrava i doručka, a ženske pjevaju određene svatovske pjesme kao:
Što u dvoru žamor stoji,
Što ono govore?
Ono majka sina ženi
Pa se veseli.
Što u dvoru žamor stoji,
Što ono govore?
Ono sestre brata žene
Pa se vesele.
Iza doručka svatovnjaci se razilaze uz paljenje kubura, samo barjaktar ide pozivati goste.
U to ime mu domaćin uz stalne prigodne riječi predaju buzdovan okićen raznim vrpcama i cvijećem, po kojem se taj momak u toj službi kao pozivač i zove „buzdovan- noša”.
Tim buzdovanom polazi pozivač od kuće do kuće pozivati one, koje mu je domaćin naredio. To isto biva sutradan, u petak, u kući mladoženje.
Tako se sastaje u nedjelju dvoje svatova, svako zasebice u svojoj kući, gosteć se i nazdravljajuć najprije stalnim nekim redom uz stalne riječi i paleć puške, a poslije kako tko zna i hoće.
Domaćin imenova prije svega vođe i časnike svatovske, naime: 1) staroga svata, 2) barjaktara, 3) buklijaša – to jest onoga, koji će pred svatovima na polasku u crkvu nositi čuturu vina; nadalje 4) svatovskog prvijenca ili vođu, 5) kuma i napokon 6) svatovskog kapetana.
Svaki tih svatovskih časnika sjedne na mjesto, običajem strogo određeno, a tek iza toga ostali svatovi, koji se zovu „pustosvati”.
Sutradan, t. j. u ponedeljak u jutro se opet svatovi sastaju, kao i dan prije, i to opet jedni kod mladoženje a drugi kod mladenke. To je dan rastanka od kuće i dan vjenčanja.
Kao što i prije svaki se gost javlja paleć kuburu il pušku.
Tuj se opet svatovi časte i od mladoženje odnosno mladenke opraštaju; to čine redom najprije otac, onda mati a zatim druga rodbina, znanci, prije i prijatelji.
Sin se od oca i matere rastaje klečeć. Riječi, što ih kod zadnjeg tog pozdrava mati ili zamjenica joj izriče kao „dobru molitvu”, ove su:
„Dobro jutro, sinko, jutros i svako jutro, a jutros najbolje! Bio Ti Bog i majka božja u pomoć na put, na koji si jutros krenuo! Sebi doveo vjerna, radena i uzdana druga, od koga Ti ne će biti nevolja ni tuga, a meni dobru česnicu i zamjenicu! S njom Ti svaka sreća reušila (t. j. dobro prošla; od franceske riječi „reussir”), kao list i trava o Đurđevu dne i kao rijeke i potoci, kad najbolje uzavru. I da Bog da i majka božja, da Ti sva moja majčina hrana bude prosta i blagoslovena!”
Svatovi svi u jedan glas potvrde riječe sa „amin”! a sin mladoženja ustaje, poljubi majku (il namjesnicu joj) u ruku, ona njega u čelo i obraz pa pije tri gucaja vina iz čaše, kojom mu je nazdravljala držeć ju nad glavom mu.
Kad su tako i jedni i drugi svatovi oprosne obrede kod kuće za stolom svršili, dižu se da polaze dva i dva u crkvu na vjenčanje.
Domaćin redi svatove ovako: Na čelu svatovima stupa buklijaš, zatim barjaktar, prvijenac, stari svat, kum, mladoženja (odnosno mladenka), djever (odnosno djeveruša) napokon pustosvati sve mladji za starijim; najzadnji stupa kapetan često sabljom ili mačem o bedru, ali i bez njega.
Uz put se pjevaju pjesme svatovske i kubure pucaju. Pred svakom kućom, kud prolaze, stoji boca vina, kojoj je gut prikrit obično limunom.
Lastovska svadba, foto: FB
Lastovska svadba II dio
Izvor: “Planinar”, br. 1, str. 9- 14, 01-02. 1908.
Autor: Vjekoslav Novotni
Kad svatovi prvi (mladoženje) dodju do crkve, stanu, čekajuć svatove mladenke. Čim se ovi pojave, uhvate se prvi svatovi u kolo.
Vodeć kolo zahvate mladenku sa djeverom joj iz reda njenih svatova, tako da mlada sa svojim djeverom u kolu ostane. Na to barjaktar preko njih razvije barjak uz pjevanje svatova.
Pjesma, što se tuj pjeva, jest obično narodna, koja počima:
Kad se Janko na vojsku spravljaše,
Svoju ljubu na dvor ostavljaše. …
Nakon te pjesme idu svatovi u crkvu na vjenčanje.
Poslije vjenčanja poredaju se svatovi pred crkvom jedni prema drugim sve kao i prije vjenčanja te tuj mučke čas dva mirno bez besjede stoje gledajuć jedni u druge kao dvije neprijateljske vojske, koje okom snagu svoju hoće da mjere, prije nego će predati svome sada već zaručniku nevjestu, koja jedino stidno u zemlju glede.
Napokon će stari svat zaručnice predati mladu starom svatu mladoženje uz ovaj stereotipni kićeni govor:
„Dovedosmo Ti ovak divni i krasni cvijet na ovaj bižiji svijet. Gojili smo ga i oda zla branili. Da Bog da, imali ga i za koga i sretno bilo po jednu i drugu bandu (stranku). Predajemo ga evo Vam u amanet, da ga i Vi ranite i oda zla branite. Bog i majka božja sačuvala ovu našu odivu i posad Vašu snahu od nevidovne muke, od dušmanske ruke i svake bruke; a kako ona s Vama radila, tako se i hranila, da Bog da! Nu Ti ovaj lijepi dar ne ću predati, ne ćeš mi za njega dati zdravo uzdarje, što ga meritam (zaslužujem, prema francsukom „meriter”)”.
Stari svat mladoženje slično odgovara pa iza govora svoga dade zdrav pozlaćen pitomi šipak staromu svatu mladenke.
Nato stupi djever mladoženje pred djevera mladenke, pokloni se pred njima te kao što i stari svat njegova na zahtjev dade djeveru mladenke zlatnu zdravu voćku kao uzdarje za mladenku, koja se oprašta od roditelja i svojte svoje cjelivajući se sa svima.
Mladoženjin stari svat ju nato tri put okrene pred sobom od istočne prema zapadnoj strani, predade ju svom djeveru, buklijaši se nazdravljaju, te se napokon svatovi zasebice vraćaju kući paleć puške, ali ne istim putom, kojim su došli, već drugim; tek mladenka ide sada sa svatovima mladoženje.
(Pirnice se zovu one članice svadbe, koje nisu pošle sa svatovima u crkvu).
Domaćin pred vratima kućnim dočeka svoju novu snahu sa tanjurom u ruci, na kojem stoji šipak, med šećer i pšenica, te ju pospe sa pšenicom uz pozdrav.
Ona umoči prst u med i okusi ga, a šipak prebaci preko kuće.
Pšenica ima pokazati želju, da bude sretna i imućna gazdarica, med na jeziku, da bude dobra i sretna govora, a šipak, da bude kuća puna poroda.
Ako mlada šipak ne prebaci preko kuće, tumače, da ne će biti poroda, a ako se šipak s krova povrati, vele, da će se mlada povratiti u rod kao udovica ili raspuštenica.
Na to mlada stupi u kuću, prima u naručaj muško čedo, cjeliva ga i dariva. Napokon se pozdravi sa svim ostalim ukućanima ljubeći se u lice.
Po tom svatovi sjednu na objed načinom, redom i mjestom, kao što je to bilo prije vjenčanja. Tek mladenka za sebe sjedne sa djeverom.
Iza pečenja mladenka iz svoje škrinje vadi darove, kojim će darivati sve svatove stavljajuć dar na desno im rame.
Prvi bude uvijek domaćina, kojega tako daruje, onda ostale prema časti svatovskoj. Za darivanja pjevaju svi gosti svakomu darovanom gostu ova tri stiha:
Cvjetak pade na trpezu,
A trpeza na svatove;
Domaćine, pomaga’ Ti Bog!
Svaki darovani gost daruje mladenki kao uzdarje novac u komadu hljeba utaknut, samo kum joj daruje zlatni prsten.
Prije noći svatovi se razilaze, kum prvi darujuć kumi novac; svi ga svatovi isprate pred kuću pjevajući i paleć puške; kum im svojom puškom odgovara.
Bliža svojta svatovska se često tek u utorak razilazi istim načinom, pjevanjem i pucanjem.
- Tagovi:
- Tivat
- Folklor
- Tradicija
- KUD
- KUD "Boka"
- Gornja Lastva
.jpg)