Đuze Hodžaj: Iz Krajine do vrha američkog zdravstvenog sistema
Izvor: Bar info
Autorka: Adisa Ljuković
Foto: Đuze Hodžaj/Privatna arhiva
Đuze Hodžaj (Gjyze Hoxhaj) je žena čiji životni i profesionalni put povezuje barsku Krajinu, Ameriku i svijet zdravstvenog liderstva.
Rođena i odrasla u Sjedinjenim Američkim Državama, Đuze Hodžaj je uvijek sa ponosom čuvala svoje korijene iz Krajine.
Danas obavlja funkciju potpredsjednice i direktorice za usklađenost poslovanja (Chief Compliance Officer) u jednoj velikoj zdravstvenoj organizaciji u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je odgovorna za kvalitet, bezbjednost i usklađenost rada brojnih zdravstvenih ustanova.
Kako biste se predstavili onima koji vas ne poznaju?
- Rođena sam i odrasla u Sjedinjenim Američkim Državama, ali su moji korijeni čvrsto vezani za Krajinu, odakle potiče moja porodica.
Udata sam i majka jednog dječaka, a upravo je moja porodica razlog zbog kojeg se svakog dana trudim da budem najbolja verzija sebe.
Profesionalno se bavim upravljanjem i rukovođenjem zdravstvenim organizacijama.
Danas obavljam funkciju potpredsjednice i direktorice za usklađenost poslovanja (Chief Compliance Officer) u jednoj velikoj zdravstvenoj organizaciji u SAD-u, gdje nadzirem kvalitet, bezbjednost i usklađenost rada desetina klinika.
Moj profesionalni put nije bio brz ni jednostavan.
Počela sam kao menadžerka jedne ambulante, zatim napredovala do direktorice poslovnih operacija, pomoćnice potpredsjednika, a danas obavljam svoju sadašnju funkciju.
Tokom tog perioda radila sam u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, službama za zdravlje žena, različitim medicinskim specijalnostima i hitnoj medicinskoj službi.
Završila sam osnovne i master studije, ali iznad svega vjerujem da najveće obrazovanje dolazi od ljudi sa kojima svakodnevno radite.
Kako je porodica uticala na Vaš put ka uspjehu?
-Moji roditelji su došli u Ameriku uz velike žrtve, ostavljajući rodni kraj i porodicu, vjerujući da ćemo mi imati više prilika.
Odgajali su nas u uvjerenju da su pošten rad, poštovanje prema ljudima i obrazovanje najveće bogatstvo koje čovjek može naslijediti.
Moj otac nam je uvijek govorio da nije važno koji posao radite, već kako ga radite i kako se odnosite prema ljudima na tom putu.
Vjerujem da je upravo to oblikovalo ne samo moj način rada, već i način na koji danas vodim svoje timove.
Koji su bili najveći izazovi tokom studija i karijere?
-Jedan od najvećih izazova bio je da steknem povjerenje ljudi na rukovodećim pozicijama u relativno mladim godinama.
Često sam morala iznova dokazivati da sam na tim funkcijama zahvaljujući svom radu i znanju, a ne slučajno.
Drugi veliki izazov bilo je usklađivanje studija, karijere i privatnog života. Bilo je mnogo neprospavanih noći, radnih vikenda i odricanja.
Danas, kada pogledam unazad, ne bih ništa mijenjala, jer me je svaki izazov učinio jačom.
Šta vas je motivisalo da preuzmete odgovornost u rukovođenju zdravstvenom administracijom?
-Najveća motivacija mi je uticaj koji dobro organizovana zdravstvena ustanova može imati na pacijente. Ljudi često misle da se administracija svodi samo na dokumentaciju ili finansije.
U stvarnosti, svaka organizaciona odluka direktno utiče na kvalitet zdravstvene zaštite koju pacijent dobija.
Kada uspostavite bolje procese, podržite zaposlene i izgradite kulturu u kojoj se ljudi osjećaju poštovano, krajnju korist ima upravo pacijent.
To je razlog zbog kojeg sam uvijek težila većoj odgovornosti.
Kako izgleda Vaš tipični radni dan?
-Zapravo, tipičan radni dan ne postoji.
Jedno jutro može početi strateškim sastancima o budućnosti organizacije, dok već poslijepodne rješavam hitnu situaciju u jednoj od naših klinika.
Svakodnevno sarađujem sa ljekarima, medicinskim sestrama, direktorima klinika i administrativnim timovima kako bismo osigurali da pacijenti dobiju kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i da zaposleni imaju sve što im je potrebno za uspješan rad.
Upravo ta raznovrsnost čini moj posao toliko zanimljivim.
Koji je bio najteži, a koji trenutak na koji ste najviše ponosni u Vašoj karijeri?
-Najteži trenutak bio je kada sam izgubila rukovodeću poziciju zbog reorganizacije kompanije.
To je bio period koji me je natjerao na duboko razmišljanje, ali me je istovremeno naučio da naš identitet ne zavisi od radne funkcije ili titule.
Trenutak koji me čini posebno ponosnom nije samo funkcija koju danas obavljam.
To je činjenica da sam imala priliku da doprinesem unapređenju zdravstvene zaštite za stotine hiljada pacijenata i pomognem mnogim kolegama u njihovom profesionalnom razvoju.
Nema većeg zadovoljstva nego gledati ljude koje ste mentorisali kako i sami postaju lideri.
Kako usklađujete profesionalni, porodični i privatni život?
-Nije uvijek lako. Supruga sam, majka i istovremeno nosim velike profesionalne odgovornosti.
Ima dana kada posao zahtijeva mnogo, ali me porodica uvijek podsjeti zašto radim sve što radim.
Trudim se da, kada sam sa njima, budem potpuno prisutna. Shvatila sam da ravnoteža ne znači savršeno rasporediti vrijeme, već biti tamo gdje ste u tom trenutku najpotrebniji.
Koju biste poruku uputili mladima iz Krajine koji Vas vide kao uzor uspjeha?
-Ovo je pitanje koje mi je posebno znači. Krajina je kraj sa izuzetno vrijednim ljudima i velikim potencijalom.
Nažalost, dugi niz godina nedostajalo je investicija i prilika, zbog čega su hiljade ljudi bile primorane da odu i svoj život grade negdje drugo. Međutim, ne vjerujem da ta priča mora trajati zauvijek.
Vjerujem da uz saradnju naših ljudi, izgradnju mostova sa institucijama i zajedničku viziju, Krajina može ostvariti mnogo veći razvoj.
Svaka investicija u Krajinu predstavlja ulaganje u njene ljude, u mlade i u budućnost čitavog regiona.
Zato moja poruka mladima glasi: nemojte svoje porijeklo doživljavati kao ograničenje.
Radite vrijedno, obrazujte se, stičite iskustvo gdje god vas život odvede i, ako jednog dana budete u mogućnosti, vratite to iskustvo svom zavičaju.
Upravo tako se grade snažne zajednice.
Da li ste ikada razmišljali da svojim iskustvom doprinesete Crnoj Gori ili području Krajine?
-Da, apsolutno. Zapravo, često sam razmišljala da jedan dio svog profesionalnog puta još više povežem sa Balkanom. Moja porodica potiče iz Krajine, dok je moj suprug sa Kosova.
Zbog toga je moja povezanost sa ovim regionom veoma lična i ne zasniva se samo na profesiji.
Imala sam privilegiju da izgradim karijeru u američkom zdravstvenom sistemu i vjerujem da to iskustvo može biti korisno i našim zemljama.
Ukoliko bi se jednog dana ukazala prilika da doprinesem razvoju zdravstva, menadžmenta ili reformi u Crnoj Gori, Krajini, na Kosovu ili šire u regionu, smatrala bih to velikom čašću i moralnom odgovornošću.
Za mene to nije samo profesionalna prilika. To je način da vratim nešto kraju iz kojeg potiču moji korijeni.
Koji je Vaš životni moto koji vas je vodio kroz sve izazove i uspjehe?
-Moj moto je veoma jednostavan: „Radi s integritetom, prema svakom čovjeku se odnosi s poštovanjem i ostavi stvari boljim nego što si ih zatekla“.
Naučila sam da se ugled gradi godinama, a može se izgubiti veoma brzo. Zato se trudim da svaku odluku donosim pošteno, odgovorno i sa iskrenim poštovanjem prema ljudima.
Kada završite svoj radni dan i napustite bolnicu, šta ostaje sa Vama iz tog dana?
-Na kraju dana ne pamtim izvještaje ni sastanke. Ostaju mi ljudi.
Ostaje mi osjećaj da je svaka odluka koju smo donijeli uticala na nečiji život – pacijent koji je dobio bolju zdravstvenu zaštitu, porodica koja se osjećala sigurnije ili zaposleni koji je imao potrebnu podršku da svoj posao obavlja najbolje što može.
Na kraju krajeva, upravo je to razlog zbog kojeg i dalje volim ovu profesiju. To nije samo administracija. To je prilika da napravimo stvarnu promjenu u životima ljudi.
Šta za vas znači biti iz Krajine?
-Za mene, biti iz Krajine nije samo mjesto na mapi. To znači biti ponosan na svoje korijene, čak i kada ste hiljadama kilometara daleko.
To znači slušati priče svojih roditelja i djedova i baka, razumjeti žrtve koje su podnijeli i osjećati odgovornost da tu baštinu poštujete kroz svoj život.
Rođena sam i odrasla u Americi, ali smo u našoj kući odrastali uz jezik, običaje i ljubav prema Krajini. Moji roditelji nas nisu učili samo odakle dolazimo.
Učili su nas da imamo odgovornost da to nikada ne zaboravimo.
Imala sam sreću da izgradim karijeru u jednom od najrazvijenijih zdravstvenih sistema na svijetu. Ponosna sam na to. Ali, jednako sam ponosna kada kažem da sam kćerka Krajine.
Nadam se da će naša generacija biti ona koja gradi mostove. Da ćemo znanje i iskustvo koje smo stekli širom svijeta vratiti ponovo našim krajevima.
Jer nije dovoljno samo voljeti Krajinu riječima. Moramo je voljeti kroz rad, ideje i spremnost da doprinesemo.
Čvrsto vjerujem da budućnost Krajine može biti mnogo svjetlija. Imamo sposobne ljude, imamo izuzetnu dijasporu i imamo novu generaciju punu energije.
Uz veću međusobnu saradnju i snažno partnerstvo sa institucijama, možemo stvoriti više prilika da mladi grade svoj život tamo gdje im je srce.
Na kraju, bez obzira gdje nas život odvede, naši korijeni uvijek ostaju dio onoga što jesmo. Moji korijeni su u Krajini, i zbog toga ću zauvijek biti ponosna i zahvalna-.
 (1) (2).png)
.png)
.jpg)