Humanitarna familija Alena Efovića: 20 godina primjer plemenitosti i ljudskosti
Izvor, foto: Bar info
Autorka: Ivanka Leković
NVO „Humanitarna familija“ punih dvadeset godina obezbjeđuje besplatno ljetovanje za djecu i odrasle osobe sa invaliditetom sa prostora većeg dijela nekadašnje Jugoslavije na Velikom pijesku.
Osnivač ove NVO i pokretač tople, ljudske priče je Alen Efović.
Prije svega, čestitke za ovako predan rad i posvećenost. Vjerujem da su neki od njih prvi put došli na more. Koliko ih je bilo za ovih dvadeset godina?
-Preko šest hiljada djece i pratilaca je prošlo kroz naše domove. Proći će ih još mnogo.
Za sve ovo, potrebna je dobra volja i dobra organizacija. Kako sve to postižete?
-Neko sam ko u životu nije mnogo zahtjevan – gledam da moja porodica ne oskudijeva ni u čemu i da živimo skromno i normalno, kao sav normalan svijet.
To što me ispunjava su ta djela.
Nisam mogao da podnesem da moja kuća, koja je na 130 metara od mora stoji prazna, dok ima djece koja nikad nisu vidjela more niti imaju način da dođu.
Nađemo udruženja i ljude koji nemaju mogućnosti niti su bili na moru, bitno je da su djeca u pitanju, da im izađemo u susret. Srce mi je i srećno i puno kad mi se tako napuni kuća.
Ova priča dobija na težini kad se shvati da Vi niste neko ko je naslijedio neko bogatstvo, nego novac koji imate i ovdje ulažete zarađujete radeći u inostranstvu.
-Trideset i peta je godina otkad radim u Parizu. Na građevini sam, to dobro znaju i naši sugrađani, preduzetnici iz Bara, kod kojih često i radim na građevini.
Nisam preduzetnik nego od svog rada i deset prstiju se pravi ta kuća, hrani porodica. Imam četvoro unučadi, troje djece.
Kako ste došli na ideju da budete domaćin djeci sa posebnim potrebama?
-Često nas to pitaju. Ni ja ni žena nemamo u porodici nikoga da je sa poteškoćama u razvoju ili uopšte sa invaliditetom.
U početku, mi smo željeli da ugostimo familije koje sebi ne mogu da priušte ljetovanje, pa smo htjeli penzionere sa slabijim primanjima, koji nemaju mogućnost da dođu.
To je išlo preko opština, i u Crnoj Gori i šire i nije išlo kako sam mislio, nisu dolazili oni kojima je potrebno da dođu.
Bilo je slučajeva da su mi govorili da su ljetovali u boljim apartmanima nego što ja imam.
Onda mi je Bog poslao, nisam neki veliki vjernik ali vjerujem u Boga, i vjerujem da se ništa ne dešava slučajno, goste koji imaju dijete sa smetnjama u razvoju.
Tada sam pokrenuo inicijativu da ta djeca dođu i iz Srbije i iz Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Bosne i Hercegovine.
Na početku, bilo je teško, jer se trebalo usuditi sa djetetom u kolicima ili sa autizmom, ili sa drugim stanjima ili bolestima, krenuti na toliki put.
Evo, upravo smo imali osobe iz Subotice, znamo dobro gdje je to, na samoj mađarskoj granici, nije lako doći sa djetetom.
Teško je bilo sve to pokrenuti, ali sad me kontaktiraju udruženja i ljudi privatno, kad vide vaše priloge i emisije.
Ljudi čuju za nas i dođu da se uvjere da je ovo stvarno jedna čista, lijepa priča, ne samo Alena Efovića i „Humanitarne familije“, nego i Crvenog krsta Bar, Opštine Bar, Radio Bara i svih privrednika Bara.
To je priča svih ljudi dobre volje i svih baka koje prođu i od svoje penzije odvoje 20 eura da se kupe sokići za djecu.
Bilo je uvijek dobrih ljudi koji su ovoj priči prilazili, bilo je i 15-20 kuća koje su nam bile na raspolaganju.
Svima hvala što su bili sa nama, neki su se povukli jer su dosta davali, neki su i dalje sa nama.
U suštini, svi su dali srcem, niko nije bio pozivan, nego je sam došao da svoj objekat na neki način pozlati tom djecom.
Vjerujte mi, u današnje vrijeme, kada na žalost u junu nema žive duše na našim plažama ni u našim kućama, i oni su turisti koje su dočekali naši ljudi i dali im svoje domove.
Obezbijeđena su im dva obroka, zahvaljujući nama, privrednicima Bara i ljudima koji sami priđu i budu donatori hrane.
Samo na to se baziramo, da pitanje hrane bude riješeno, za ostalo mi ne bi bili ono što jesmo ako bi dozvolili da neko plati kilovat struje ili nešto slično.
Mi to ne tražimo, niti smo ikad, uredno izmirujemo sve račune i obaveze prema državi i to smatramo za našu obavezu. Želimo da naša priča bude čista, iz duše.
Više puta ste, u pripremi za ovaj razgovor, naglasili da cio Veliki pijesak učestvuje, kada su ta djeca u pitanju, da su dobrodošla.
-Istina je. Svi koji imaju objekte dolje, da pomenem Radoviće, momke koji su primjer svima, bio je tu naravno i Kalamper. Oni su od prvog dana nudili da koristimo njihove ležaljke.
Moram pomenuti Šaba, odnosno „Plavi Jadran“. Godinama, od kad je čuo za nas, kad idemo put manastira Ostrog, on to obavezno proprati.
Sada je bilo 146 djece i naših 10-15 volontera. On je spremio 160 bureka i jogurta za djecu da se počaste kad budemo tamo stigli.
Pomagali su i mnogi drugi, nabrajanje bi bilo dugačko, ali evo Eki Rašketić, Kalamper, Stole & Co, Dragan Stojanović, Slavko Vučićević, Anes Đulamerović, svi su oni naši veliki prijatelji.
Kada je ovaj izlet u pitanju, da ne zaboravim naše ljude koji su obezbjeđivali prevoz prije nego što nas je Opština prepoznala i počela da nam pomaže, tu su bili Ivan Co, Đuka turs, Bulatović iz Podgorice, Zejdin turs…
Oni su uvijek, kad god sam pozvao, obezbjeđivali autobuse, bez ikakvih pitanja, na dan kad su nam bili potrebni. Već petnaestak godina Opština Bar nam organizuje prevoz.
Mi tu djecu povedemo pod Ostrog, iznesemo do mošti, to je za njih nešto posebno.
Djeca kod vas nemaju samo hranu i spavanje, već je cio dan isplaniran, uz odgovarajući program i brigu i pažnju.
-Naravno, svake večeri su žurke, organizujemo rođendanska slavlja. Za ovih deset dana imali smo šest rođendana. Napravili smo slavlje za njih, kupili smo torte, napisali sva imena.
Sa 160-170 ljudi danas se ne prave ni svadbe, a njima su se slavili rođendani. To je nešto što će pamtiti.
Odakle je ovo 146-oro djece?
-Naravno, kao i svake godine, tu su djeca iz Crne Gore, Srbije, Sjeverne Makedonije i Bosne i Hercegovine, sa prostora bivše Jugoslavije.
Da se ne bi naši sugrađani katoličke vjere upitali što Alen nije zvao Hrvatsku ili Sloveniju, zvali smo i ponudili da i oni budu dio priče, ali su nam zahvalili i rekli da oni imaju svoje more i svoje donatore koji njih tamo pozivaju.
Ostali imaju more kod nas, sve je to naše i svi smo mi naši.
Grupa koja je kod vas danas odlazi?
-Danas je taj dan. Dvije trećine su već pošle, neki idu poslije ručka, nekima voz ide naveče, nekima autobus. Sve ih mi vozimo, imamo nekoliko volontera sa kolima.
Poneko uzme taksi, zbog čega se jako ljutimo.
Prethodnih godina ste primali po dvije grupe, u junu i u septembru.
-Tako je, bilo je to sve do korone. Tada su bila zabranjena okupljanja.
Nije nama niko zabranio, ali kao neko ko je odgovoran, pozvao sam nadležne službe da vidim da li smijemo da organizujemo ljetovanje.
Dobio sam odgovor da ni slučajno ne bi valjalo da se nešto desi.
Onda smo mi, kad se korona bila zahuktala, svih deset kuća, koliko nam je bilo na raspolaganju, ponudili i Opštini Bar, Bolnici, Crvenom krstu i svim našim gradskim ustanovama koje su radile na tome, da mogu naše objekte da koriste za svoje potrebe, smještaj ljekara koji dođu da pomažu, čak i bolesnika.
Mi smatramo da su naše kuće tu da budu za dobrobit našeg Bara i Crne Gore. Nema nas u septembru od korone jer smo ipak svi osjetili, cio svijet se preokrenuo, više ništa nije isto.
Svi smo te dvije godine krizu osjetili na svojim leđima. Poslije korone smo nastavili da dovodimo djecu, ali samo u junu.
I ovih 4-5 kuća koje su ostale sa mnom, uglavnom žive samo od turističke sezone. Možda još jedan čovjek i ja živimo i radimo u inostranstvu, gdje radimo i snalazimo se.
Ostali koji daju svoje objekte žive samo od izdavanja.
Novca, znači, nema dovoljno, ali volje ima.
-Volje ima, dogovorili smo se da „spustimo loptu“ i da je dovoljno da ih ugostimo jednom, u junu i tako ćemo i da nastavimo, jednom godišnje ćemo to organizovati i sigurno da nećemo prestati.
Vidjećemo se, sigurno i iduće godine-.
- Tagovi:
- Bar
- Veliki Pijesak
- NVO
- Humanost
- OSI
- Humanitarna familija
 (1) (2).png)
