Čeluga leti u nebo
Autor: Dražen Dobrković
Foto: Privatna arhiva
Prije nekoliko dana nije pao samo kran.
Pala je iluzija da neko zaista kontroliše ono što se gradi oko naših kuća, naših dvorišta, naših radnih mjesta i naših života.
Kran je pao pored kuće u kojoj živim. Pao je na objekat u kojem radim. Pao je na prostor u kojem se nalaze moje hiperbarične komore.
Pao je na moj posao, moj mir, moju porodicu i osjećaj bezbjednosti.
Ali ovo nije samo moj slučaj.
Ovo je pitanje za svakog čovjeka koji živi pored gradilišta. Za svaku porodicu koja misli da je u svojoj kući sigurna. Za svaku majku koja pušta dijete pored zgrade u izgradnji.
Za svakog komšiju koji ćuti jer “neće da se miješa”. Za svaku inspekciju koja izađe, pogleda, ode — i ne ostavi jasan trag odgovornosti.
Prije pada krana ukazivao sam nadležnima na probleme: prašinu, kamione, način rada, opasnost i nestručnost koju kao građanin vidim golim okom.
Koliko je meni poznato, zapisnik mi nije ostavljen. A onda se dogodilo ono čega smo se plašili.
Pao je kran.
Ne može odgovornost stati samo na čovjeku koji je tog jutra bio pored krana. Ovakve stvari ne padaju same od sebe. Prije nego što padne kran, neđe je već pala kontrola.
Neđe je pala struka. Neđe je pala savjest. Neđe je neko potpisao, zažmurio, prećutao ili rekao: “Ma može to.”
E, ne može.
Bar je nekada bio grad neimara. Grad koji su gradili ljudi koji su znali da beton nije samo materijal, nego odgovornost. Da zgrada nije samo kvadrat, nego nečiji dom.
Da kran nije igračka, nego mašina koja, ako se pogrešno postavi, može da presudi ljudskom životu.
Zavod za izgradnju Bara ( ZIB ) bio je nekada simbol tog vremena — vremena u kojem su stručnost, red i odgovornost nešto značili.
Ljudi iz tog sistema izgradili su veliki dio našeg grada. Nije zabilježeno da im je kran padao po komšijskim kućama, jer bi u toj eri to bilo ravno katastrofi, a ne “incidentu”.
Ne idealizujem prošlost. Ali postavljam jednostavno pitanje:
Kako smo od neimara došli do improvizatora?
Kako smo od grada koji se gradio planski došli do grada u kojem se običan čovjek mora moliti Bogu da mu kran ne padne na kuću?
A najteže od svega je kada čujem da pojedini roditelji više ne žele da puštaju djecu kod nas u kuću. I znate što? Apsolutno ih razumijem.
Da sam na njihovom mjestu, i ja bih čuvao svoje dijete od mjesta pored kojeg padaju kranovi.
Ali, što da radim ja?
Da zabranim sebi da živim u svojoj kući?
Da zabranim porodici da se kreće po svom dvorištu?
Da prihvatim da je nečija nestručnost jača od mog prava na normalan život?
Prije desetak dana kod mene je bio momak koji je htio da iznajmi prostor za prodaju plinskih boca. Razgovarali smo đe bi to moglo biti najbezbjednije.
Pominjao se i krov — da bude ograđeno, odvojeno, sigurnije za ljude.
Nedugo nakon toga, na taj isti prostor pao je dio krana.
Da su plinske boce bile tamo, možda bismo pričali o tragediji mnogo većih razmjera. Čelugari su, ne metaforično nego stvarno, mogli otići u nebo.
To nije šala. To je granica između života i smrti koja se mjerila metrima.
Zato tražim — ne molim — da nadležni organi hitno utvrde punu odgovornost.
Jer ovo nije “incident”.
Incident je kad padne kanta. Ovo je pad krana pored kuće, pored radnog mjesta, pored ljudi.
Ja sam imao sreće. Neko drugi je možda neće imati.
I zato ovo pišem javno.
Ne zbog osvete. Ne zbog politike. Ne zbog lične promocije.
Pišem zato što običan čovjek u ovoj državi mora prestati da živi kao talac tuđe nestručnosti, bahatosti i trke za profitom.
Ako prećutimo kran koji je pao na tri metra od ulaznih vrata, sljedeći put ćemo možda ćutati nad nečijom dječijom sobom, nečijim autom, nečijim radnim mjestom, nečijim životom.
Ovdje mora da se stane.
Ne kada neko pogine. Ne kada se završi zgrada. Ne kada investitor proda stanove. Ne kada se prašina slegne.
Nego odmah.
Jer kran koji je pao nije samo željezo.
On je opomena jednom gradu da se ne može graditi budućnost na šarafima koji ne drže, papirima koje niko ne čita i institucijama koje reaguju tek kada se nešto sruši.
A ako ovu opomenu opet neko gurne pod tepih, onda sljedeći put neće pasti samo kran.
Pašće naše pravo da živimo normalno.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nisu nužno i stavovi redakcije Feral.bar.
.jpg)
 (1) (2).png)
