Nuri Ramadani: Otac Kiki nije ostavio materijalno bogatstvo, već čast i poštovanje
Izvor, foto: Bar info
Autorka: Adisa Ljuković
Milaim Ramadani, poznat pod nadimkom Kiki, ostao je u sjećanju brojnih generacija u Baru kao jednostavan čovjek velikog srca. Od šezdesetih do osamdesetih godina, ispred škola i bioskopa prodavao je kikiriki, „bombone na lastiku“, lizalice, čibuke, „crvene jabuke“ i druge proizvode.
Njegov sin Nuri Ramadani bio je gost Radio Bara u emisiji na albanskom jeziku.
Vaš pokojni otac, Kiki, bio je jednostavna, ali rijetka ličnost koja je ostala duboko urezana u sjećanje čitavog grada. Za nas, generacije koje nismo imale sreću da ga upoznamo, možete li reći ko je bio Kiki i kako je započeo svoj životni put u Baru?
-Kiki, moj otac, bio je jednostavan čovjek koji nije živio samo za sebe, već i za ljude oko sebe. U Bar je došao 1952. godine, iako se zvanično vodi od 1953.
Život u Baru započeo je kao fizički radnik, a zatim je počeo da se bavi prodajom raznih slatkiša, kikirikija i drugih prehrambenih proizvoda koji u to vrijeme nijesu postojali na tržištu Bara, pa ih je sam počeo proizvoditi.
Njihovom prodajom obezbjeđivao je prihode kojima je izdržavao porodicu.
Njegov cilj nije bio samo da obezbijedi sredstva za svoju porodicu, već i da obraduje druge, odnosno da svi budu zadovoljni, naročito djeca.
Nije samo prodavao proizvode, već ih često dijelio besplatno, ne očekujući ništa zauzvrat.
Žao mi je što to moram reći, jer o tome nikada nije govorio, niti je želio da se time hvali, ali je to istina, i danas svjedoče mnogi što ga pamte.
Uvijek je bio okružen djecom, koja su ga neizmjerno voljela.
U Baru je živio do februara 1987. godine, kada se razbolio, pa smo ga prevezli avionom, u takvom stanju, u njegovo rodno mjesto Bogovinje kod Tetova, gdje je preminuo dva dana kasnije.
Koja su najteža, a koja najljepša sjećanja koja su vam ostala urezana, a koja najbolje opisuju Kikija – kao čovjeka, kao oca i kao ličnost koja je ostavila trag u Baru?
-Svako dijete o svom ocu govori u superlativima. Ja ne bih želio previše da govorim, želim da ostanem skroman, ali mogu prenijeti nekoliko priča ljudi koji su tada bili djeca.
Čim saznaju da sam ja Kikijev sin, sa mnogo emocija i sa suzama u očima počnu da mi pričaju svoja sjećanja.
Ispričali su mi mnoge situacije u kojima im je Kiki nesebično pomagao.
Jednom prilikom, kako su mi rekli, jedno dijete nije imalo mogućnost da nešto kupi, pa mu je Kiki to dao besplatno.
Kada je dijete došlo kući, roditelji su ga, u strahu da nije nešto ukralo ili pogriješilo, strogo izgrdili.
Uzeli su ga za ruku i odveli kod Kikija kako bi se izvinili zbog ponašanja svog djeteta.
Međutim, Kiki im je mirno rekao da je on sam dao to djetetu i da su kao roditelji pogriješili što su ga doveli sa sobom.
Rekao im je da su trebali sami da dođu, jer na taj način sramote svoje dijete, ne vjerujući mu i povrjeđuju ga bez ikakvog razloga.
Roditelji su to shvatili i prihvatili, a dijete je izbjeglo kaznu, jer je u to vrijeme roditeljski ukor bio mnogo strožiji i teži nego danas.
Ovu priču mi je ispričao jedan građanin Bara, kome su suze tekle niz lice dok je govorio.
Da li, pored lijepih sjećanja, imate nešto što i danas čuvate kao uspomenu na vašeg pokojnog oca?
-Pored lijepih priča koje slušamo od građana Bara, mi i dalje čuvamo korpu s kojom je on radio i kojom nas je hranio. Ta korpa je stara oko 60 godina, možda i više.
Čuvamo je u kući u Tetovu. Napunili smo je cvijećem i stoji na stolu u posebnom kutku naše kuće. To je jedna od najsimboličnijih stvari kojom se sjećamo našeg oca Kikija.
Svaki put kada je pogledamo, prisjetimo se njegovog života punog truda i odricanja, načina na koji je nas podizao, kako je hranio našu porodicu i kako je istovremeno radovao djecu u Baru i ispunjavao njihova srca.
U okviru programa bARS 2023. godine realizovan je mural posvećen Kikiju na zidu bioskopa u Baru, čime je njegova figura, draga mnogim generacijama, ponovo oživljena u javnom prostoru. Kako ste vi kao porodica to doživjeli i kakve emocije vam je taj trenutak probudio?
-Emocije su bile neopisive za mene, moje sestre i cijelu porodicu. Svi smo se okupili, unuci i unuke, u tom posebnom trenutku, u znak sjećanja na Kikija.
Građani koji su bili angažovani na realizaciji ovog murala pripadaju generacijama rođenim od šezdesetih do osamdesetih godina, koje i danas pamte Kikija.
Izuzetno smo zahvalni svima koji ga i dalje pamte, ali nas to istovremeno i dodatno obavezuje.
Njegova djela i ljubav koju je ostavio iza sebe obavezuju nas da budemo veoma pažljivi u svojim postupcima, da ne dozvolimo sebi greške koje bi mogle da okaljaju ime pokojnika.
Zahvaljujem se svima koji su učestvovali u realizaciji tog murala, jer su time pokazali da Kiki ostaje posebna ličnost za građane Bara, naročito za djecu iz perioda šezdesetih do osamdesetih godina.
Ostavili su nam lijepu uspomenu i zato smo i mi snažno vezani za Bar. Iako ni ja, ni moj otac, nismo rođeni ovdje, Bar osjećamo kao svoj grad.
Kiki je ovaj grad nosio u srcu, jer jedno je živjeti u gradu, a drugo je nositi ga u duši.
U današnje vrijeme, kada često nedostaju jednostavnost i dobrota, šta mislite da nas uči priča o njegovom životu?
-Ne znam kako da se izrazim, jer su došla teška vremena. Svim mladima bih poručio da bogatstvo nije sve.
Kada razmislim o tome kakvo mi je bogatstvo ostavio otac, ne bih imao ništa u materijalnom smislu, jer mi nije ostavio materijalno bogatstvo.
Ali ostavio mi je bogatstvo koje se ne može kupiti novcem, čast i poštovanje. To se ne može kupiti i ono je nezamjenjivo.
To danas imamo ja i moja porodica zahvaljujući našem pokojnom ocu. Mladi se danas mnogo posvećuju materijalnim stvarima.
Materijalno bogatstvo dolazi i prolazi, ali čast i obraz ostaju dok smo živi, pa i nakon smrti. Neka uzmu primjer od Kikija, čovjeka koji se i danas pamti.
Šta biste željeli da mlade generacije pamte o Kikiju i koje njegove vrijednosti i osobine smatrate da je najvažnije da ostanu u njihovom sjećanju?
-Da ga pamte po tome kakav je čovjek bio. Ako bi mladi danas makar malo usvojili njegove postupke, o kojima i danas govore starije generacije, to bi bilo sasvim dovoljno.
Njegova dobrota, skromnost i spremnost da pomogne drugima su osobine koje su ga činile posebnim i zbog kojih je ostao upamćen među ljudima.
Da ne trče za prolaznim bogatstvom, jer je cijeli život prolazan i nepredvidiv, već da nauče da cijene ono što imaju i da budu zadovoljni sa onim što im je dato.
Upravo u toj jednostavnosti i zahvalnosti često se krije istinska sreća.
Ako se čovjek ne opterećuje samo materijalnim stvarima, već gradi svoj karakter, poštenje i odnos prema ljudima, onda uspjeh, bez sumnje, s vremenom prirodno dolazi i gradi se sam od sebe-.
.jpg)
 (1) (2).png)
