.jpg)
Sv. Leonard Ispovjednik: Crkvica na glavnom gradskom trgu Bara
Autor: dr sc Savo Marković
Foto:Naslovna privatna arhiva
Kamena svjedočanstva klesana u dugim vjekovima trajanja i promišljeno pozicionirana na najvišoj koti Starog grada Bara, na katedralnom trgu gradskog zaštitnika kojim je završavala glavna komunikacija, a pružao se vidikovac strateški otvoren prema moru, činila su ambijentalnu cjelinu koja je komunalnim upravnim repertoarom i srednjovjekovnim panteonom svetosti predstavljala srce urbaniteta.
Pored kompleksa katedrale i vertikale zvonika patrona Sv. Đorđa (Đura), naspram kojih se nalazila Nadbiskupska rezidencija, istoimeni trg su obilježavali niz višespratnih palata ukrašenih fasada i zbijenih kuća, gradska loža s cisternama i dvije crkvice.
Toj je okosnici urbanog organizma arhitektonski i heraldičkim znamenjem fizionomiju posebno uljepšavala visoka palata Župan, a duhovnu simboliku vlastitom komponentom značenja prožimala gotička crkvica Sv. Leonarda Ispovjednika.
Ta mala crkvena građevina, poslije eksplozije iz 1881. godine sačuvana samo u temeljima,nalazila se sa lijeve strane od ulaza u katedralu, prema njenom bočnom ulazu.
Ostaci crkve su otkopani prilikom istraživanja, uglavnom sredinom XX vijeka, kojima je rukovodio Đurđe Bošković.
Polukružna oltarska apsida je gotovo potpuno okrenuta prema jugu, dok su zidovi crkvice rađeni od grubo pritesanih kvadera.
Pod ovog sakralnog zdanja rađen je od slabo uravnatih ploča, ali je indikativno riječ o supstrukciji, jer su joj vrata morala biti za čitavih 50 cm visočije, iznad nivoa na kojem se nalaze ploče.
Pavel Rovinski, koji je Stari grad Bar posjetio već 1879. godine, vidio je crkvicu kao zasvedenu, a Bošković određuje da je izgradnjom pripadala zrelom dobu srednjeg vijeka, odnosno, da bi zbog svoje orijentacije „mogla da bude i iz njegove kasnije epohe“.
Još je nekoliko značajnih opservacija zabilježio Rovinski, koji je ovaj kompleks posjetio i 1880.
On ističe da je mala crkva sa svodom, po dužini okrenuta od sjevera prema jugu – zgrada koja se nalazila lijevo od velikog zdanja, bila izdvojena, ali da su na njenoj apsidi naknadno probijena vrata koja su hodnikom bila povezana s katedralom.
Crkvica je dakle kasnije spojena, dograđenim dijelom, sa prvostolnom crkvom, „kojoj je i služila, iz neke potrebe“.
Stoga su vjerovatno tada bila otvorena vrata i na sjevernom zidu crkve Sv. Đorđa (Đura).
Međutim, od konstrukcije hodnika u vrijeme Boškovićevih istraživanja nije bilo „više nikakvih tragova“.
Ono što ruski naučnik apostrofira, u duhu vremena, u pogledu crkve, jeste da su na njoj „bila ulazna vrata na pročelju i iznad njih urezan krst“, čiji ga je izgled podsjećao na one „na srpskim crkvama i nadrobnim pločama uopšte“.
Vjerovatno ovaj krst s ljiljanima 31. maja 1881. u Glasu Crnogorca pominje i Šako Petrović.
Foto: Privatna arhiva
Crkvici pripada sačuvani epigraf, uzidan 1881. na spomenik Oslobodiocima.
Za ovaj je natpis Petrović, kojem se latinski natpis učinio grčkim (!), zabilježio da se nalazio „na maloj crkvi te je bila blizu crkve sv. Đorđije, a kod koje je bio i krst“.
On je u Glasu Crnogorca opisao tek podignuti spomenik Oslobodiocima, navodeći:
„Dalje od ovoga stoje dvije ploče sa natpisima i to jedna na latinskom jeziku druga na grčkom. Ova što je na latinskom nije potpuna već je oštećena sa krajeva, i obadvije su jedna uz drugu uzidane. Prva je bila na crkvi sv. Đorđije a druga je bila na maloj crkvi te je bila blizu crkve sv. Đorđije, a kod koje je bio i krst što je već opisan“.
U Petrovićevom zapisu o krstu, navodi se: „do onoga grba što je na njemu arhijepiskopski klobuk s desne strane nalazi se krst, koji u četiri svoja ugla ima umetnute ljiljanove cvjetove“.
Latinski natpis s male crkve su za Boškovićevu knjigu Stari Bar (1962) pročitali M. Nakić i J. Kovačević.
Epigraf, otkrivajući ktitora, odnosno utemeljitelje građevine, titulara i vrijeme dovršenja gradnje crkve (20. septembar 1438, što odgovara navedenoj dataciji crkve koju je pretpostavila istorija arhitekture), započinje riječima:
†MEMENTO D(OMI)NE FAMULLO TUO STEPHANO FILIO [Q]UO(N)DA(M) NICOLAI.
Nadalje se donosi dopunjeni prijevod tog čitanja:
“Sjeti se, Gospode, sluge svojeg Stefana, sina pokojnog Nikole i njegove žene (?) iz Bara, koji je ovu kapelu, odnosno crkvu, vlastitim troškovima u čast Boga Svemogućega i blaženog Leonarda Ispovjednika [BE(ATI)SIMI LEONARDI. (CON)FESORIS] dao sagraditi i vlastitim imanjem je obdariti. Godine Gospodnje 1438., 16. indikcije, dana 20. mjeseca septembra”.
Foto: Privatna arhiva
Moguće da je sestra Stefana Nikolinog bila Diana, koja se iselila u Veneciju.
U testamentu koji je tamo dala sastaviti 18. maja 1457. pominje crkvu S. Leonis de Antivaro, u kojoj su sahranjeni njeni otac i majka, ostavljajući joj polovinu svojih dobara. S
obzirom na način bilježenja titulara crkve koji može pretpostaviti skraćenicu, vjerovatno se radi o crkvi Sv. Leonarda.
Zaista, Dijanin brat se zvao Stephanus; njegovoj kćerki Stani tetka je ostavila veliku škrinju, a njemu drugu polovinu svoje pokretne i nepokretne imovine u Baru.
Sv. Leonard Ispovjednik, foto: Shirley Kilpatrick, 2011. Convicinio di San Antonio, Matera
Indikativno je da se crkvica posvećena opatu, pustinjaku i ispovjedniku iz Limoža, najpoznatijem kao zaštitniku zatvorenika, nalazila pored katedrale, vjerovatno nedaleko od zatvora koji je pripadao Nadbiskupiji (in carcere domini archiepiscopi Antibarensis, 1372.), i da su se u vrijeme kad je bila izgrađena testamentarna zavještanja već ostavljala za oslobođenje zarobljenih (ordeno che sia scomprado un servo di man di li infideli, 1444.).
Sv. Leonard iz Noblaca (okolina Orléansa, o. 496. – Noblac, 6. novembar 559.) takođe je zaštitnik kovača, izrađivača lanaca, porodilja, od glavobolje, bolesti djece, a zaziva se i protiv bolesti konja i druge stoke.
Bio je pustinjak u šumi kod Limoža kad je, njegovim zagovorom (zauzimanjem, op. Feral.bar) franačka kraljica Klotilda u bolovima rodila zdravog sina.
Klodvig mu je iz zahvalnosti darovao dio šume, gdje je izgradio oratorijum posvećen Bogorodici, podigavši pod drvećem oltar posvećen Sv. Remigiju, biskupu Reimsa, koji ga je uveo u hrišćanstvo.
Tu je na hodočašće došao Boemund I od Antiohije, uhvaćen od neprijatelja krstaša, a 1103. oslobođen zagovorom Sv. Leonarda.
Čak se, oslobođen zatočeništva, i kralj Engleske Ričard Lavlje srce 1197. uputio da se zahvali svecu.
Noblac je bio jedna od etapa na hodočasničkom putu do Santiaga di Compostele.
Normani su raširili njegov kult u (južnoj) Italiji, a svečeve relikvije se čuvaju i na Malti (San Anard).
Svetac je prikazivan s raskidanim okovima, zbog zaštite zatvorenika i nepravedno zatočenih.
Saborno središte komune i metropole navedenim epigrafom, dekorativnim fragmentom, arhivskim i arhitektonskim ostacima sakralnosti, svjedoči o ukupnosti organizacije duhovnog i materijalnog života.
Odnjegovana kulturna slojevitost mijenijumskog istorijskog hoda nestala je, međutim, u jednom trenutku 1881.
Iza nje, kako ispovijeda i natpis o Sv. Leonardu iz 1438. godine, ostaje žiteljstvo grada čija su svijest i pregalaštvo takva spomenička dobra iznjedrili.
- Tagovi:
- Bar
- Stari Bar
- Stari grad
- Crkva
- Savo Marković
.jpg)
 (1) (2).png)
