Petović: Svaki je dan za pažnju i ljubav
Izvor, foto: Bar info
Autor: Nemanja Janković
Gošća emisije Radio Bara „Uhvati dan“ bila je Lejla Petović, psihološkinja i psihoterapeut pod supervizijom.
Razgovarali smo o aktuelnim temama iz oblasti za koje je specijalizovana, kod odraslih, ali i djece i adolescenata.
Prvi osvrt ove mlade dame bio je na praznike koji se slave, neformalno, u čitavom svijetu.
-Mi često volimo da obilježavamo datume, bilo da je 14. februar ili 8. mart. Važno je da ovakve praznike ne podrazumijevamo.
Partnerski odnosi jesu konstantan proces i zahtijevaju rad. Kroz svakodnevne znake pažnje treba da se trudimo da odnose ne svedemo na određene datume.
Ovaj datum je bitan i za djecu, posebno u doba adolescencije, jer tada kreću periodi zaljubljivanja.
Međutim, i ovdje može doći do problema, jer adolescenti nisu još uvijek emocionalno pismeni. Dešavaju se tada velike psihološke promjene.
Često ne umiju adekvatno da se nose sa tim-kaže Lejla.
Proces zaljubljivanja kod djece kreće sa završetkom osnovne škole.
-Tada počinje, a u srednjoj školi je izražen. Generalno, problem današnjice je što djeca ne ispoljavaju ono što osjećaju, nego to drže u sebi. To je problem modernog doba.
Naučeni smo da sve interijalizujemo, da svi naši problemi ostanu u četiri zida.
Zato je važno reći roditeljima da budu tu, da saslušaju svoju djecu, da budu njihova sigurna baza za sve što im kažu-dodaje Petović.
Problem je što roditelji nekada nemaju dovoljno vremena.
-Jako je ubrzan tempo života, tako da se ne može cijela krivica svaliti ni na roditelje.
Nekako smo generalno zauzeti silnim obavezama, tako da ne ostaje mnogo vremena da se posvetimo djeci. Roditelji, kada dođu kući umorni od posla, nemaju snage da saslušaju.
Skloni su autoritarnom ponašanju koje djeci ne prija. Moramo imati razumjevanja za njih i biti im sigurna baza, bez obzira na sve probleme-dodaje Lejla.
Ima i onih koji se, kada dođu ovakvi praznici, a radi se o odraslim ljudima, osjećaju odbačeno.
-Pa, često se bude i neke negativne emocije i to baš pred praznike. Uglavnom se one dešavaju osobama koje nemaju nekog bliskog. Često smo svi mi kao na „auto pilotu“.
Jako je bitno da pronađemo ono što osjećamo i da toga budemo svjesni. Nije loše ponekada se osjećati nekompetentno, samo je važno da to nekako osvjestimo i da radimo na tome- poručuje Lejla.
U modernom vremenu u kojem živimo, savremene tehnologije su donijele i različite navike i kod odraslih i kod djece. Sve je manje povezanosti.
-Roditelji treba da imaju razumijevanja za djecu, ali zbog brzog ritma života, dolazi do toga da se kvalitetno i autentično ne provede vrijeme sa djecom.
Djeca bivaju sve više usamljena. Mobilni telefoni, društvene mreže, računari su postali nihov unutrašnji svijet, jer se tu osjećaju sigurno, tu mogu najbolje da funkcionišu.
Nerijetko je izazov da ostvare socijalni kontakt van telefona. Među malom djecom je veliki problem ekranizacija, a ne postoji idealno vrijeme kada djetetu treba dati telefon.
Ono što je bitno jeste da roditelji imaju kontrolu nad onim što djeca gledaju.
Moja je preporuka da to na početku budu dugometražni crtani filmovi, kako bi dijete moglo svrsishodno da gleda, pa da poslije ispriča ko su likovi, šta se dešavalo…
Sve što je kratkog trajanja, ometa pažnju, što dovodi do poremećaja pažnje. U centru u kojem radim, ima djece kod kojih su izražene poteškoće u razvoju, baš zbog ekranizacije.
Zbog nedostatka vremena roditelja, najlakše je djetetu dati telefon. Nekada zbog toga zna da se javi agresivno ponašanje-upozorava naša sagovornica.
Agresivno ponašanje je povezano sa vršnjačkim nasiljem, kojeg nažalost ima sve više.
-Vidimo porast vršnjačkog nasilja, ali u nekoj drugoj formi. To je sajber, ili internet nasilje, gdje djeca konflikte započinju baš na društvenim mrežama.
Ta agresija mora da se ispolji, što se dešava kroz društvene mreže i u školi. Roditelji treba da imaju kontrolu, koja ne smije da bude potpuna, a treba djeci obezbijediti sigurno mjesto.
Radim i sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Zabrinjavajuće je da u svakom odjeljenju postoji po jedno dijete u spektru autizma, što nije bio slučaj ranije.
Mišljenje je da je to proces biološki, epigenetski, i mora da se istraži. Procjena je da se to dešava zbog uticaja spoljašnjih faktora-kaže Lejla.
Petović smatra da bi roditeljima trebala i veća pomoć države, da se sistem umreži. Danas je jako teško biti roditelj adolescenta.
-Sve treba uklopiti u svakodnevni život, sve dječije ideale i snove, Djetetu treba da se objasni da nije sve idealno kao na društvenim mrežama.
Adolescencija donosi nove vrijednosti, sa kojima i roditelji i djeca treba da se izbore. Emocije treba regulisati na pravi način, pri čemu roditelji moraju da imaju pomoć škole i svih službi.
Kada se djeca zatvore, to je indikator da nema razumijevanja između roditelja i djece- kategorična je Petović.
Kod odraslih u savremenom dobu, veliki problem je anksioznost.
-Bilo je toga i u prošlim vremenima, samo ljudi nisu znali da prepoznaju i imenuju. Statistika pokazuje da postoji porast anksioznosti.
Ljudi su dosta umorni. Pred njima su velika očekivanja, a svi teže nekom savršenstvu. Treba ispuniti idealne uloge – uloge majke, oca, nastavnika… Teško je sve to uklopiti.
Psihoterapija igra veliku ulogu kod ljudi sklonih ankioznosti. Prvi korak je da osvijeste svoje vrijednosti, a potom ono na čemu trebaju da rade.
Sve ostalo, što vodi ka boljitku dolazi. Naravno, problem je kod svakoga drugačiji, pa je nužan individualni pristup-zaključuje Petović.
 (1) (2).png)