Jovović: Medova kao simbol crnogorskog stradanja
Izvor, foto: Maticacrnogorska.me
Povodom 110 godina od potapanja broda „Brindizi“ u albanskoj luci Medova (Šenđin) kada je skoro četiri stotine crnogorskih dobrovoljaca iz Amerike izgubilo život, danas su u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti (CANU) održane panel-diskusija „110 godina od stradanja crnogorskih dobrovoljaca kod Medove (1916)“ i izložba „Medova 1916–2026 – stradanje crnogorskih dobrovoljaca pod Medovom 1916“.
Ovaj su događaj organizovale Matica crnogorska i CANU pod pokroviteljstvom predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića.
Panel-diskusiju koju je moderirala prof. dr Vesna Kilibarda otvorio je akademik Zoran P. Rašović.
Prigodnim govorom obratio se predsjednik Crne Gore Jakov Milatović ističući da se tragedija u Medovi dogodila u trenutku kada se nad Crnom Gorom nadvijala još veća nesreća, a to je gubitak državnosti.
-Stradanje crnogorskih dobrovoljaca pod Medovom ostalo je u sjenci te lomne istorijske tačke za našu državu. No, sjećanje na nju je preživjelo.
Preživjelo je u porodicama stradalih, među crnogorskim iseljenicima, u spomeničkom remek djelu Rista Stijovića „Lovćenska vila“ na Cetinju koje je bilo i ostalo simbol žrtve za slobodu, teškog pečalbarstva, patnje i čežnje za rodnim krajem.
I sâm sam, kao i mnogi Crnogorci, porodično i intimno vezan za naše iseljenike koji su iz dalekog svijeta doplovili na brodu „Brindizi“, nosivši sa sobom zavežljaj teško zarađenih dolara i snove da mogu braniti svoje porodice i svoju Crnu Goru u već izgubljenom ratu.
Četvorica Milatovića imali su sreće da prežive Medovsku tragediju.
Ta činjenica za mene nije samo porodična priča, već podsjetnik koliko su istorijske okolnosti oblikovale sudbine naših porodica i koliko je, u tim vremenima, tanko bilo razdvajanje između života i smrti – rekao je Milatović i najavio da će prilikom njegove predstojeće posjete Albaniji biti postavljena i svečano otvorena spomen-ploča posvećena stradalima u Medovi.
O tragičnom brodolomu u albanskoj luci 1916. godine govorili su akademik Šerbo Rastoder, istoričar Dragutin Papović, profesor Ilir Čapuni i Ivan Jovović, predsjednik Matice crnogorske.
Jovovićevo izlaganje prenosimo u cjelosti.
– Postoje neke riječi u istorijskom biću jednog naroda čiji pomen ima duboku simboliku.
Tako je i sa riječju Medova, koja u crnogorskoj istoriji tako snažno i dalekosežno oslikava svu tragiku crnogorskog XX vijeka.
Ovđe ne mislimo samo na pomorsku pogibelj koja je zadesila i desetkovala crnogorsku vojsku u Prvom svjetskom ratu, već i na ostale pogibije Crnogoraca, čije stradanje jeste bilo uzvišeno ali često puta iracionalno, najviše zbog loših procjena vlasti i političkih aktera koji su koristili bezrezervne patriotske osjećaje Crnogoraca prema svojoj otadžbini, odnosno usađenu ideju slobodarstva.
Takav je slučaj sa stradanjem crnogorskih dobrovoljaca blizu Medove, nadomak svog doma.
Crnogorski pečalbari su se masovno odazvali na poziv svoga kralja i položili život za odbranu Kraljevine Crne Gore, ostavši na dnu mora, ne znajući za gorku istinu da će koju godinu kasnije takozvani saveznici lišiti njihovu domovinu međunarodnog suvereniteta.
Isti saveznici odnosili su se na prilično indolentan način, prema svjedočenjima aktera ovog događaja, i u akciji spašavanja preživjelih crnogorskih dobrovoljaca u Medovskoj luci, koja je bila pod upravom savezničkih snaga.
Istorijski usud broda „Brindizi“ na kojem su se tog kobnog Badnjeg jutra 1916. godine nalazili crnogorski dobrovoljci, opredijelio je sudbinu najveće crnogorske pogibije u jednom danu, koja nije bila rezultat neprijateljskog dejstva austro-ugarske mornarice, već podvodne savezničke mine.
Kao što je to lucidno zapazio i zapisao u publikaciji „Vijek sjećanja“ vjerovatno najbolji poznavalac ovog događaja, nedavno preminuli Marijan-Mašo Miljić, saveznici nijesu blagonaklono gledali što je crnogorska vojska u julu 1915. godine u Skadarskoj operaciji zauzela luku Medova, s obzirom na oštre diplomatske reakcije saveznika, naročito Kraljevine Srbije, a što se kasnije pokazalo da je upravo ta akcija crnogorske vojske bila spasonosni potez, prvenstveno za evakuaciju srpske vojske.
Dok je evakuacijom srpske vojske u luci Medova rukovodio britanski kontraadmiral Troubridž (Troubridge), o crnogorskoj vojsci niko nije vodio računa, što su sve bile zloslutne naznake sloma crnogorske vojske, a potom i države.
Nažalost, dugo se čekalo na reinterpretaciju uloge, tj. tretmana crnogorske vojske u Prvom ratu, od strane saveznika odnosno pobjednika, zbog čega smo do nedavno u udžbeničkoj literaturi obrazovali generacije učenika i studenata kroz eufemizme o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, a ne na osnovu međunarodno pravne terminologije o nasilnoj aneksiji.
Tako smo svi znali i sa pijetetom učili stihove pjesme „Plave grobnice“, obilazili na đačkim i studentskim eksurzijama grobove stradalih srpskih vojnika duž grčke obale, dok je crnogorske stradalnike kod Medove nekako zaobišla istorija i književnost, eventualno poneki redak ili fusnota, te se o njihovom junaštvu i mučeništvu uglavnom pričalo unutar porodičnih krugova, a sjećanje na njih je polako počelo da blijedi.
Da kojim slučajem nije podignut veličanstveni spomenik „Lovćenska vila“ na Cetinju gotovo ne bi imali materijalno svjedočanstvo kojim se ukazuje počast vojsci Kraljevine Crne Gore u Prvom svjetskom ratu.
To ujedno govori o istorijskom narativu koji je propagiran od strane zvanične ideologije pobjednika, koja se najbolje očitovala u podloj i dobro organizovanoj kampanji u zemlji i inostranstvu, tokom i nakon završetka rata, a podrazumijevala je minorizovanje uloge crnogorske vojske i navodno nedržavničko ponašanje kralja Nikole do njegovog egzila iz zemlje.
Zato su do danas opstala spomen obilježja poput onog na budvanskim zidinama starog grada na kojem umjesto istorijskih činjenica nailazimo na tekst koji je napisan u skladu sa ideološkim potrebama unitarističkog karađorđevićevskog režima u Beogradu.
U tom kontekstu, među stradalim dobrovoljcima u Medovi bila su trojica Ivanovića iz Budve, čiji je rođak Krsto Ivanović razvio jedini krstaš barjak na Solunskom frontu oko kojeg su se okupili crnogorski dobrovoljci.
Ovaj pasaž nije bio usmjeren da bi se iko poimenično izdvojio među 392 do sada utvrđena medovskih stradalnika, već je napravljen da bi se razumio međunarodni kontekst u kojem se našla Crna Gora, pri čemu treba istaći da među ovim žrtvama je bio znatan broj Srba sa prostora Austrougarske, Dalmacije, Hercegovine i Like, pri čemu nikad ne smijemo zaboraviti kada govorimo o ovoj tragediji i na poginule članove medicinske misije iz SAD.
Kao društvo i država ni poslije jednog vijeka još uvijek nijesmo sposobni da objektivno sagledamo uzroke i posljedice sloma crnogorske kraljevine, što se danas reperkutuje u javnom i političkom životu u Crnoj Gori.
Mala je vjerovatnoća da ćemo svojevrsnu misteriju koja i dalje postoji oko potapanja broda „Brindizi“ razgonetnuti, s obzirom da od objavljivanja spomenute publikacije „Vijek sjećanja“ u kojoj je sistematizovana istorijska građa i do tada postojeća literatura, uz još neke publicističke pokušaje objavljene tokom 2016. godine, a koji se odnose na eksplanaciju ovog događaja, gotovo da cijelu jednu deceniju nemamo novih saznanja.
Imajući u vidu da ovako bitan događaj crnogorske istorije zahtijeva kontinuirani fokus koji se manifestuje u njegovanju kulture sjećanja, Matica crnogorska je odlučila da sa drugim organizacijama iz zemlje i iseljeništva svake godine, 6. januara, odaje počast stradalima kod Medove, u nadi da će se u skorijoj budućnosti u tamošnjem lučkom akvatorijumu naći adekvatna lokacija za postavljanje spomen-obilježja, koje neće biti samo svjedočanstvo da se nadomak ovog albanskog grada nalazi „crnogorska plava grobnica“, već bi ona simbolički ukazivala na univerzalnu vrijednost rodoljublja, kao moralne dužnosti koju pojedinac ima i osjeća prema svojoj zajednici.
Obilježavanje 110 godina stradanja crnogorskih dobrovoljaca kod Medove predstavlja svojevrsnu opomenu svim sadašnjim i budućim crnogorskim vlastima, naročito u vremenu velikih geopolitičkih poremećaja u kojima živimo i kojima smo izloženi kao demografski mala država.
Dosadašnje stečeno istorijsko iskustvo ukazuje na činjenicu da su naši vojno-politički saveznici, kako u prošlosti tako i sadašnjosti, gradili odnos na maksimi da su vječiti samo interesi.
Zbog toga bi bilo iluzorno da nakon brojnih tragedija koje su nas pratile tokom XX vijeka budemo involvirani u globalne sukobe koji bi ugrozili biološku supstancu našeg naroda.
Upravo na tragičnom primjeru medovskih stradalnika prepoznajemo kako su nerealne političke ambicije, odnosno avanturizam tadašnjeg crnogorskog suverena potkopale temelje naše državne kuće, na čiju obnovu smo čekali gotovo jedan vijek.
Medova jeste simbol našeg stradanja koje je pokazalo da voskresenja ne biva bez smrti-.
.jpg)
.png)