Muzički i emotivni vremeplov u osamdesete: Vilanelle (VIDEO)
Izvor: Bar info
Autor: Radomir Petrić
Foto: Naslovna Bar info
Kako zvuči osvrt tinejdžera iz 80-ih godina prošlog vijeka na vrijeme kada su (samo oni znaju kako) pratili pomno evropske, a pogotovo engleske top-liste i predano poput kakvih kolekcionara “lovili” i snimali tadašnje Top-40 hitove?
Odgovora na ovo pitanje je svakako mnogo, no, jedan iz Bara je poseban i na svoj način upečatljiv, i glasi – Vilanelle!
Iza ovog enigmatičnog naslova stoje dvojica Barana brojnih interesovanja – književnik, publicista, novinar i muzičar (ne nužno ovim redom) Željko Milović, i profesor na fakultetu, filmski režiser, muzičar, producent… Nemanja Bečanović.
Njihov autorski “Projekat Vilanelle” je elektro-pop duet koji je ove jeseni objavio prvi EP ovog muzičkog žanra u Crnoj Gori po imenu “5+1”.
O njemu je u programu Radio Bara govorio Milović.
-U drugim ex-YU republikama je to bilo još onda, početkom i sredinom 80-ih, evo, konačno i mi u Crnoj Gori imamo izdanje koje je, ističem zbog čitalaca i budućih slušalaca, snimljeno na originalnim instrumentima, originalnim ritam mašinama sa originalnim preampovima, sa ozvučenjem.
Korišćeni su svi analogni instrumenti, svi analogni procesori kao u 1982. Pet pjesama, plus jedna kao outtro, zato se tako EP i zove-.
Zbog čega baš taj muzički inventar?
-Ništa od ovoga ne bi bilo, kako bi rekli, ‘da je Pera pošao pravo u policiju’, odnosno da PAM – Agencija za zaštitu autorskih prava muzičara – ne organizuje jednom godišnje konkurs za pomoć muzičarima za njihove projekte.
Neki od aplikanata dobiju oko hiljadu eura, što za svjetske uslove, a ni za evropske i balkanske, nije ništa ako ćete se baviti ozbiljno muzikom, ali za nas koji smo ‘projektanti’ i volimo da odradimo ponešto, to je dobar input.
Zanimljivo je što je to i njima u PAM-u bilo čudno, jer obično – kada ko traži, traži za singl, da napravi jednu pjesmu koja će se puštati na radiju, da bi se zaradila koja para od izvođenja, jer tantijeme stižu redovno, ali, mi smo se odlučili za retro varijantu, i to ne onu danas popularnu fake-retro, nego da stvarno budu zvukom osamdesete-.
Način stvaranja retro albuma u drugom kvartalu XXI vijeka priča je za sebe. Milović kaže da su imali “strašan problem sa vremenom”
-Projekat je morao da se odradi u danima kad smo zbog poslova slobodni i on i ja. A to je bilo vrlo rijetko.
Sve je snimljeno za nekih tri, četiri ili pet radnih dana, ali tome je prethodilo jedno šest ili sedam turnusa ispijanja kafe u ‘Dublinu’ dok smo razmišljali o tome kako to treba da izgleda i kako bi to moglo da se izvede-.
A kada su Željko i Nemanja snimili prvu verziju materijala za album, uslijedila je prva “revizija” – ocjene, smjernice, sugestije dao je Nemanjin stariji brat Saša Bečanović.
-Moj drug iz djetinjstva, Saša, čovjek je koji se razumije u muziku i film, i dao je primjedbe što bi trebalo da se poboljša.
Uglavnom smo sve prihvatili, a onda je došao drugi problem – trebao nam je dobar ženski prateći vokal, ali specifičan, takav da zvuči, recimo, kao Bebi Dol osamdesetih.
Željko Milović, foto: Privatna arhiva
Taj je posao na sebe preuzela Varvara Loyko iz hora ‘Zima’, osmislila te čudnovate dionice i odradila vokale vanserijski.
Na mojim vokalima je radio, kako samo on umije filigranski precizno, Božo Gagović. I kad se sve sklopilo, materijal je otišao u Spuž, kod producenta Stefana Pantovića Stege.
On je iz prve osjetio o čemu je riječ, bio je producent u najfinijem smislu te riječi.
U opticaju su bile tri varijante: prva Stegina je bila moderni retro zvuk da se može sve puštati bilo gdje u svijetu, ali to nama nije bio cilj.
Druga Nemanjina je bila premekana, i onda je Stega našao ovaj srednji pravi sinthy-pop model-.
Nakon Steginog “modelisanja” i studijskog “peglanja”, ovaj EP pronašao je svoje mjesto u digitalnom svijetu, a onda je objavljen i fizički nosač zvuka.
Autor svih tekstova je Milović, sve muzike osim dvije Bečanović.
-Nemanju moram da pohvalim, to je nevjerojatno maštovita osoba – kako god okreneš pjesmu, on nađe pravo rješenje. Kao Džoni Štulić je tri pjesme za dan isporučio-.
Upravo je legendarni lider “Azre” dobio “svoju” pjesmu na ovom EP-u. Milović mu se, kao svom nekrivenom idolu iz tinejdžerskih dana obratio autorski oštro – zašto baš tako?
-Zato što je Džoni sada, nažalost, paradigma onoga što ne bismo voljeli da mi postanemo, niti naši idoli, i zato sam odlučio da mu se ovako obratim, isto kao što je to na svoj način uradio Dino Šaran iz ‘Letu štuke’ u pjesmi ‘Tesla’.
Da se razumijemo, Džoni je bio i ostao idol sve naše generacije, lično meni pjesnički posebno, sve do onog dijela kada je konačno pošao u Holandiju devedesetih i vremenom nažalost postao sopstvena karikatura.
Svi prenebregavaju činjenicu da je to sada starac od 70 i nešto godina i da to više nije Džoni koga smo mi zvali ‘Fantom slobode’-.
U opisu albuma, Milović napominje da pjesme stilski meandriraju između grupa “U škripcu”, “Boa” i “Videosex”.
-To je taj neki stilski trougao, kako bismo još malo približili ovaj zvuk mlađim slušaocima.
Oni danas, nažalost, ne konzumiraju muziku tako da uživaju u njoj, nego je koriste da se opuste ili ubrzaju.
Kod njih je muzika izgubila tu umjetničku svrhu, ali, svako vrijeme nosi svoje, tako su mislili i o nama kad smo počeli da slušamo sve ono iz osamdesetih…
Za slušaoce nama bližih godišta, ovo je zvuk iz perioda prije ‘Duran Duran’, dakle, ‘Ultravox’, rani ‘Depeche Mode’… taj stvarni pop lijepih melodija spakovanih uz klavijature, ritam mašine i gitare iz jednog davno prošlog vremena.
Nemanja Bečanović, foto: Privatna arhiva
Kad već pominjem opremu, kad sam prvi put ušao u sobu gdje snima Nemanja i vidio one bukvalno ormare od mikseta i ritam mašina, počeo je da mi objašnjava: ‘Ovo su preampovi koji rade modulaciju, itd’.
Dobro, Nemanja, rekao sam, bravo, hvala ti, ništa ti od toga ne razumijem, ali, to je zvuk koji se razlikuje potpuno od digitalnog zvuka, taj neki patinirani analogni zvuk, možemo tako da kažemo?
Jeste, najljepši na svijetu! Tako smo se složili ‘na prvu’-.
Karakteristike svih snimljenih pjesama je da su prilagođene formatom radijskom emitovanju – ne traju duže od tri minuta, “a nema ni onih dugačkih solaža i bla, bla, bla, ciju-ciju”.
-Nemanja se vodi maksimom da sve preko 3.05 minuta predstavlja gnjavažu za slušaoce!-.
Na pitanje da li je ovo ad hoc projekat, Milović odgovara da su za sada “ispucali svu municiju”, a na pitanje hoće li pjesme biti ekranizovane ili uživo predstavljene, odgovara da će bar jedna od pjesama biti praćena spotom, a “problem je što se nas dvojica ne vidimo i po tri mjeseca, tako da teško da možemo napraviti nastup, čak i sa matricama”.
Reakcije ljudi koji su odslušali materijal, pogotovo onih koji su ovaj zvuk doslovce živjeli u srednjoškolskim danima, više su nego pozitivne.
-Nismo očekivali ovako dobre reakcije, stvarno smo bili zatečeni.
Znali smo da se to nama sviđa, a kad nešto radiš za svoj ćef, baš te i ne zanima mnogo hoće li se drugima dopasti, iskreno.
U ‘Objektivu’ je izašla recenzija koja me malo i posramila koliko je dobra, od pet zvjezdica dobili smo četiri!-.
Dakle, nema nastavka…
-U to nisam siguran, nije nam za sada još palo na pamet da ponovo nešto ovako radimo, ali ne znači da neće.
‘Vilanelle’ je rađen kao projekat, kao film kad radiš, bili smo u tom filmu cijelu godinu.
Da li se radi nastavak filma kad je uspješan – radi se, ali hoćemo li mi to raditi – nisam još ubijeđen u to, no ako i bude – biće to drugačije osamdesete od ovih na ovom albumu, ili plesnije i razigranije, ili hipnotički psihodelične-.
EP “5+1” dvojca “Projekat Vilanelle” je od prvog dana dostupan slušaocima na Bandcamp digitalnoj platformi za slušanje muzike, a od prošle sedmice je postavljen i na YouTube kanalu.
- Tagovi:
- Željko Milović
- Bar
- Nemanja Bečanović
- Pop
.png)
.jpg)