Kuća maslina: Od 18:00 Veče ljubavne poezije Igora Remsa
Izvor, foto: Bar info
Autor: Radomir Petrić
U Kući maslina u Starom Baru večeras od 18 biće održano veče ljubavne poezije “Ti i ja” višestruko nagrađivanog književnika Igora Remsa iz Bara.
Tim povodom, Rems je u “Promenadi četvrtkom” Radio Bara najavio ovaj program i dao osvrt na svoje stvaralaštvo.
Prema navodima kritike, Rems istražuje unutrašnji svijet, emocije i društvene teme, a kao stvaraoca karakterišu ga spoj poetičnosti, simbolike i ekspresije “u stalnoj potrazi sa smislom, ljepotom i iskrenim umjetničkim izrazom”.
Šta ste pripremili Baranima za petak veče u Starom Baru?
-Moja je ideja, evo već dvije-tri godine, da se u Baru profiliše jedan vid kulturnog zbivanja koji bi obuhvatio ljubavnu poetiku, odnosno ljubavnu poeziju u ovom vremenu od 14. februara do 8. marta.
Zbog ove političke situacije koja nama umjetnicima ne ide u prilog, nisam nailazio na razumijevanje da to zaživi, međutim, pošto sam ja entuzijasta, guram i dalje tu svoju ideju.
Prije neku godinu sam zajedno sa profesoricom klavira Nikoletom Strugar imao dva zaista divna nastupa u Herceg-Novom i u Baru.
Prošle godine gošća mi je bila Ivana Žigon, i to je bila jedna prelijepa noć, sada pokušavam to isto da nastavim.
Bilo bi divno kada bi ovaj grad imao sluha i da to preraste u manifestaciju, jer ovom gradu je potrebno u ovom periodu godine da se nešto dešava, a mislim da je, kada je u pitanju ljubav, to jedna od najboljih prezentacija samoga grada.
Ko će sve nastupiti u programu u Kući maslina?
-Ove godine nisam htio nikoga da molim i da dolazim u situaciju da stalno mislim ko će da dođe, hoće li doći ili ne, tako da ću sada biti ja sam.
Predstavite nam početak vašeg umjetničkog puta, što je došlo prvo, poezija ili slikarstvo?
-U srednjoj školi sam bio dobar u likovnom izrazu, kao i u pjesničkom, ali nisam znao da će to da bude na neki način smjernica koja će da me odvede u ovo danas.
Međutim, nisam znao takođe da će na ovim našim prostorima da dođe jedna nesreća, taj građanski rat, tako da se u meni vjerovatno probudilo nešto što ni ja sam nisam znao da postoji, jer nisam nikad mislio da ću postati pjesnik ili slikar.
Međutim, desio se taj neki bijes, neka nemoć zbog svega što se dešavalo, mislim da je to bio pokretač svega ovog što danas ja radim.
Kad je to krenulo i kada čovjek uđe u tu problematiku, onda nastavi da to gura kao što sam ja nastavio do dana današnjeg.
Na koji način se ove dvije umjetnosti prepliću u vašem stvaralaštvu? Koje teme vas najčešće inspirišu kada pišete?
-To bolje prepoznaju kritičari koji se bave tim mojim radom, i ne bih davao neki sud o tome.
Jednom sam rekao da meni slikarstvo služi da se odmorim od pisane riječi, a ponekad mi je riječ potrebna da se odmorim od boja. U suštini, to je jedan isti izraz.
Što se tiče teme, osnovna je u suštini žena, ljubav, ali, isto tako pišem i refleksivne pjesme, filozofske, deskriptivne, rodoljubive takođe, duhovne, sve je to zastupljeno u mojoj poeziji.
A koliko vaša lična iskustva utiču na vašu poeziju?
-Apsolutno!
Imam pjesme koje sam napisao u 80-im godinama prošlog vijeka, kada sam nedavno sređivao kuću, naišao sam na njih, i bilo je vrlo interesantno, jer iz svih tih tekstova uvijek može da se izvuče jedna ili dvije rečenice ili stih, i onda se na tome može graditi nova pjesma.
Kako počinje vaš proces stvaranja pjesme?
-Ideja izađe iz neke emocije i onda je razvijate. Moje najbolje pjesme nastaju, na primjer, kada sam u pokretu, kada šetam.
Moja šetnja traje dva sata i tu se rađaju ideje koje su stvarno nevjerovatne, nažalost, toliko pjesama nije ostalo zabilježeno i ne mogu sve to da pohvatam kad se vratim, ali, tu neku osnovnu ideju zabilježim i onda se to kasnije pretvara u pjesmu.
Desi se često, na primjer, da pjesma bude rođena u jednom trenu, da se napiše i maltene ništa više u njoj ne diram, ali, desi se i da 50 puta okrećem riječi, da ih vrtim, da nisam zadovoljan nađenom riječi, da tražim novu…
To je proces koji je nama pjesnicima dobro poznat.
Koliko vam je važna komunikacija sa čitaocima i sa kritičarima?
-Meni je važnija komunikacija sa onima koji me slušaju ili koji čitaju, nego sa kritičarima. Međutim, lijepo je ako imate neku pozitivnu kritiku koja je ispisana u znaku vaše poezije.
Raduje me i negativna kritika jer ukazuje vjerovatno na nešto što nisam prepoznao, otvara mi potpuno drugi ugao sagledavanja moje poezije.
Sve je to na jedan način interesantno i ide prema tome da čovjek nalazi zadovoljstvo u svemu tome.
Da li je neko posebno uticao na vaše stvaralaštvo?
-Najveći uticaj je imao pjesnik kojeg najviše volim – Vasko Popa.
To je za mene jedna posebna vrsta poezije, hermetička, metafizička, ali u toj poeziji ja nalazim te najljepše bljeskove koje može poezija da da.
Lično težim toj hermetičkoj zatvorenosti, i metafizici.
Tu su još Momčilo Nastasijević, Crnjanski, Pavlović, Simović, Lalić, Danilov, Karanović, čovjek stvarno može da kaže da su naši pjesnici na najvećoj svetskoj listi.
Na čemu trenutno radite?
-Radim na novom rukopisu, sabrao sam nekih sedamdesetak pjesama i već bi mogla jedna zbirka da se uobliči, najvjerovatnije tokom ove godine.
Imam i neke prozne tekstove – novele, priče, koje bih volio da ukoričim.
Šta biste poručili mladim ljudima koji razmišljaju o tome da li da se upuste u umjetničke vode?
-Pošto imaju telefone, svi uvijek mogu da čitaju i poeziju i prozu, sada je to toliko pristupačno, mada, oni naravno imaju svoje igrice i neke druge stvari prema kojima imaju više interesa da to prate, gledaju.
Pretpostavljam da je okrenutost prema poeziji najmanja u današnje vrijeme, jer poezija je uvijek imala jedan specifičan status i nije za svakoga, ipak su to oni, kako bih rekao, odabranici koji vole poeziju i čitaju je-.
.jpg)
.png)