Vujović: Broj korisnika Narodne kuhinje stalno raste
Izvor, foto: Bar info
Autorka: Ivanka Leković
Šestog novembra navršava se sedam godina od kada je NVU Žene Bara osnovalo Narodnu kuhinju.
To je bio povod za razgovor sa Ljiljanom Vujović, predsjednicom ovog udruženja, koja ukazuje da je broj korisnika višestruko porastao, u odnosu na period kada je Narodna kuhinja počela sa radom.
Na nadležne apeluje da osmisle strategiju za borbu protiv siromaštva, s obzirom da je većina porodica sa niskim primanjima već u stanju socijalne potrebe.
Koliko se broj korisnika Narodne kuhinje povećao u odnosu na početak rada?
-Višestruko se povećao. Kada smo otvorile Narodnu kuhinju, počele smo rad sa 50 korisnika, koji su bili sa spiskova Centra za socijalni rad i Crvenog krsta.
U međuvremenu, taj broj je konstantno rastao, u doba korone bio je veoma visok, sada je to neka konstantna cifra, koja se kreće između 230 i 250 korisnika, na dnevnom nivou.
Nikada ne možemo reći baš tačan broj korisnika, s obzirom da na naša vrata dolaze i mnogobrojni beskućnici, koji se nalaze u Baru. Oni danas dođu, sjutra ne dođu.
Da bih dočarala vašim slušaocima koliko je toplih obroka spremljeno i podijeljeno iz naše kuhinje za ovih sedam godina – radi se o brojci od 420.000 obroka.
Ili, kako to često pomenete u razgovorima za medije, vi svakog dana pravite jednu svadbu.
-Moglo bi se reći jednu malo veću svadbu, posebno u ovim uslovima. Mislim da malo ko ima ovoliko gostiju na svadbi, koliko mi imamo korisnika koji se hrane odavde, svakog dana.
Osim hrane, za svoje korisnike obezbjeđujete i druge vidove pomoći. Kad god ste u mogućnosti, obezbjeđujete higijenske i pakete sa hranom, posredujete da oni koji imaju daju onima koji nemaju – počev od odjeće, namještaja, pa tako redom.
-Često ističem da je NVU Žene Bara postalo jedna mala industrija dobrote.
Osim kuvanih obroka, paketa pomoći u namirnicama i higijeni, obezbijeđujemo odjeću, obuću, namještaj, krov nad glavom, liječenje, ljekove, sve ono što ljudima treba.
Oni se obrate nama, znajući da ćemo se mi potruditi da to i dobiju.
Važno je što i oni koji daju, kao i oni koji primaju, imaju povjerenja u vas.
-Tako je, na tome im zahvaljujem. Vjerujte da je bio mukotrpan i težak put da se stekne povjerenje, prvenstveno onih koji daju.
Žene Bara su spona, produžena ruka kroz koju ta dobrota putuje od čovjeka koji daje do čovjeka koji je u potrebi.
Bez tog mosta koji mi gradimo, ova dobrota nikada ne bi mogla doći do čovjeka u potrebi.
Vrlo često je taj čovjek apsolutno sam, ostavljen na milost i nemilost, tako da zahvalni su nam i imaju povjerenja u nas i jedni i drugi.
Poslije nekoliko godina počela su da stižu priznanja, učestvujete u mnogobrojnim projektima. Kako sve to stižete?
-Priznanja su znak da nismo skrenule s pravog puta, a to je mnogo bitno kada se baviš humanitarnim radom, jer često ljudi znaju da zalutaju na tom putu.
Radujemo se svakom priznanju, evo vidite u našoj kuhinji na zidovima se nalaze mnogobrojna priznanja, koja prva vidimo kad otvorimo vrata i uđemo.
To je podsjetnik da smo na pravom putu, a do kada ćemo ići ovim putem i koliko će trajati sve ovo što Žene Bara pružaju ljudima, ne zavisi direktno od nas, nego od mnogobrojnih drugih činilaca.
U subotu ste organizovali akciju prikupljanja pomoći za Narodnu kuhinju. Koliko ste zadovoljni odzivom Barana?
-Svaku akciju koju pokrenemo, a ovo je bila u ovoj godini prva, kažemo da nama mnogo znači ako se napuni jedna korpa iz supermarketa.
Sve ono što smo prikupile toga dana, a moram da naglasim da je to bilo najmanje u odnosu na sve prethodne akcije, našim korisnicima veoma mnogo znači.
Jer, vrlo često ne možemo da izađemo u susret ljudima koji vape za pomoć, jer nemamo.
Treba pripremiti 250 obroka svakog dana, uz to u prosjeku tri porodice dnevno mi opslužujemo paketima pomoći.
Zadovoljne smo, naravno da smo zadovoljne i neizmjerno zahvalne svim građanima Bara koji su nam ruku pružili, jer bez njih, odavno bi se zatvorila vrata Narodne kuhinje.
Uz sve ove aktivnosti, vi se bavite edukacijom osoba u stanju socijalne potrebe, obučavate ih za korisne vještine.
-To je od prvog dana naša zamisao da, posebno žene, koje su korisnice Narodne kuhinje treba obučiti osnovnim vještinama, ručnim radovima, nečega od čega bi one kasnije mogle bar neki prihod da obezbijede za svoju porodicu.
Svaka žena može, ne odlazeći na posao, boraveći u svom domu, čuvajući djecu, posebno samohrane majke ili žene koje iz zdravstvenih ne mogu da rade, da izrađuje ove predmete a mi ćemo se potruditi da ih i kroz našu grupu i na humanitarnim bazarima plasiramo dalje, da bi nam ljudi pomogli da se ove žene osjete vrijednima.
To je i podstrek da se one psihički izdignu i ojačaju, jer situacije u kojim se nalaze sa svojim porodicama nisu lake i teško se sa njima nositi.
Danas, kada su sve cijene porasle, nije jednostavno živjeti ni sa platom. Kako li je tek onima koji žive bez ičega?
-To vrlo često govorim, da mi sada imamo jedan novi sloj socijalno ugroženog stanovništva.
To su porodice gdje se primaju dvije plate – najniži lični dohoci, a pritom su u podstanarskom statusu. Ako imaju dvoje ili troje djece, to je sigurno porodica u stanju socijalne potrebe.
Mislim da sistem mora donijeti neka hitna rješenja za ovakvu situaciju u kojoj se nalaze građani Crne Gore, jer ona je, čini mi se, teža nego ikad.
Ne sjećam se ovako teškog vremena, osim onog, kad je bila ona velika inflacija devedesetih, uslovljena ratovima.
Mislim da Crna Gora ima dovoljno snage da bi trebalo da se odupre ovakvom stanju i putu ka siromaštvu najvećeg broja stanovništva.
Zaista, svi bi morali da napravimo strategiju borbe protiv siromaštva i da se u nju uključe svi građani Crne Gore-.
