Muharem Muratović: Slika uvijek pobjeđuje
Izvor: Bar info
Autor: Radomir Petrić
Foto: Naslovna Bar info
Kako nastaje slika? Šta se dešava u onom tihom trenutku između praznog platna i prve poteze kistom? Koliko je stvaranje čin inspiracije, a koliko disciplina, promišljanje i emocija?
Na ova i mnoga druga pitanja u “Mozaiku” Radio Bara odgovore nam je dao Muharem Muratović, istaknuti crnogorski likovni umjetnik, slikar mediteranske ljepote sa kojim smo pokušali da otkrijemo kako umjetnik vidi svijet i kako taj svijet prenosi na platno.
Naš ugledni umjetnik je u Mozaiku kazao da je umjetnost neprekidan proces, vođen unutrašnjim porivom, empatijom, ali i buntom protiv neiskrenosti i površnosti.
Foto: Feral.bar
Boja, muzika, priroda, provokacija i putovanja samo su različiti izrazi jedne iste potrebe, kazao je Muratović-da čovjek stvara, da se odbrani od praznine i da kroz umjetnost pronađe smisao i duhovnu ravnotežu.
Za početak, kako vi lično definišete proces stvaranja umjetničkog djela? Da li je to više inspiracija, intuicija ili rezultat dugog razmišljanja i rada?
-Umjetnost ne može svesti samo na inspiraciju, intuiciju ili promišljanje. Stvaranje je duboko povezano sa društvenom stvarnošću i borbom pojedinca unutar nje.
Umjetničko djelo proizlazi iz napetosti između osjećanja, ciljeva, zadovoljstava, ali i cinizma i kritike društva.
Umjetnost uvijek izaziva reakcije i nerijetko nesporazume sa „organizovanim” društvom, jer mentalni sklop zajednice određuje odnos prema umjetniku.
Dakle, umjetnost je u stalnom sukobu sa društvom – za razliku od ratova koji se mogu završiti mirom, umjetnost i društvo nikada ne pronalaze trajno pomirenje.
Vi neumorno radite u svom ateljeu u Pečuricama, bez radnog vremena, s istim žarom kao i na početku karijere, ako ne i intenzivnije. Otkud tolika snaga?
-Prije svega, stvaranje ne može biti povezano s pojmom radnog vremena. Ne postoji „alarm“ koji me budi na posao – to bi više ličilo na administrativni rad.
Foto: Feral.bar
Umjetnik ima svog unutrašnjeg regulatora, poriv koji ga vodi bez obzira na doba dana ili noći. Ponekad započinje rad kada većina ljudi završava posao.
Stvaranje je svojevrsna potreba i način nesvjesne odbrane od svakodnevice.
Moj prostor stvaranja je duhovni bedem koji me čuva od spoljnog svijeta i njegovih negativnih uticaja.
Bez obzira na materijalne uslove – da li je prostor od zlata ili obične daske – on služi kao utočište za kreativnost.
Moje iskustvo u administrativnim strukturama je slikovito, za vrijeme dugih sastanaka, iz dosade, ljudi bi nesvjesno počeli da crtaju po papirima.
Ja to vidim kao izraz prirodne potrebe čovjeka da se odbrani od praznine i besmisla koji često prate savremeni život.
Umjetnost nastaje i iz te odbrane – iz potrebe da se ispuni unutrašnji prostor smisla.
Koliko u vašem radu ima planiranja, a koliko spontanosti? Da li unaprijed znate kako će slika izgledati, ili vas proces sam vodi ka konačnom rezultatu?
-Slikar obično kreće sa određenom koncepcijom, ali, proces stvaranja ima sopstvenu dinamiku. Imamo primjer ribara koji ide u ribolov – on ima cilj, ali ne zna šta će uloviti.
Tako i slikar započinje s idejom, ali je slika ta koja ga na kraju „povuče“. Kada jednom uđe u prostor platna, slikar se utapa u taj svijet i prepušta se njegovim zakonima.
Na kraju procesa, uvijek slika pobjeđuje-ona uzima umjetnikov trud, vrijeme i život, ali ostaje kao svjedočanstvo tog procesa.
Boja je magija i njeno razumijevanje zahtijeva dugotrajno iskustvo.
Foto: Ćazim Petović/Maslinada
U početku se uči o osnovnim zakonima komplementarnosti i kontrasta, ali s vremenom dolazi do dubljeg, intuitivnog odnosa prema boji.
Postoji fenomen „trpljenja boja“, odnosno njihove međusobne harmonije ili sukoba. Boja ima i fizičku dimenziju – sopstvenu talasnu dužinu, svojevrsno „ozračenje“.
Japanska istraživanja pokazala su da narandžasta, a ne crvena, ima najveći intenzitet zračenja i zato se koristi u signalizaciji i zaštiti.
Sa iskustvom dolazi ono što zovem „čulnom glađu“, posebno kolorističkom.
Kao što čovjek instinktivno pije vodu kad je žedan, tako i slikar intuitivno poseže za bojom kada osjeća potrebu.
Najbolje kombinacije boja nastaju upravo u tom trenutku instinktivnog zadovoljstva – bez previše razmišljanja. Sa zrelošću umjetnika, ta spontanost vodi do najboljih rezultata.
Neizostavna je tema inspiracije-šta pokreće umjetnika da stvara? Da li je to priroda, svakodnevica, jesu li to ljudi, muzika, možda tišina?
-U životima svih ljudi, bez obzira na profesiju, postoje slike i muzika, dva polja univerzalne inspiracije.
Neko voli da stvara, neko voli da sluša muziku, a svi su povezani osjećajem za ritam i vizuelnost koji nas oblikuju. Muzika je najdominantniji i najautentičniji oblik umjetnosti.
Za razliku od slike, koja je danas sveprisutna u medijima, reklamama i digitalnim sadržajima, muzika je zadržala svoju originalnost i emocionalnu snagu.
Danas je svijet preplavljen slikama koje urnišu naš mentalni sklop jer ih ima previše i jer gube svoju suštinsku vrijednost u buci vizuelnih stimulansa.
Moram izraziti i ovom prilikom nezadovoljstvo načinom na koji se vizuelni mediji koriste u savremenom društvu.
Evo primjera televizije: čak i tokom ozbiljnih naučnih ili političkih emisija, program se prekida reklamama koje „ubijaju“ pažnju i doživljaj.
Još je gore kada se to desi tokom gledanja filma ili drame – taj nagli prekid djeluje depresivno i razorno na čovjekovu emocionalnu koncentraciju.
Foto: Bar info
Što se tiče unutrašnjeg poriva stvaranja, umjetnost je za mene „sladak porok“, da parafraziram naziv poljskog romana „Lijepa bolest“.
Iako je porok po definiciji negativan, ovaj „slatki porok“ umjetnosti ima pozitivno značenje, to je unutrašnja potreba koja pokreće stvaranje, potreba koja je u isto vrijeme strast i motivacija.
Moj glavni pokretač uvijek je neka vrsta provokacije.
Nešto u meni mora da izazove reakciju, da li je to nezadovoljstvo društvenim ili mentalnim stanjem, neiskrenošću, izvještačenošću i licemjerjem koje vidim oko sebe.
Takve pojave ne mogu da tolerišem, jer iza prikrivenih stvari krije se svako zlo i nepočinstvo.
Zato u svojim djelima reagujem, pa čak i kada slikam prirodu-drvo koje je posječeno, pticu koja je ugrožena, jer time izražavam protest, želju da opomenem ili ispravim nepravdu.
Umjetnost je za mene način da ukažem na ono što nije u skladu s mojim moralnim i estetskim principima.
Proputovali ste gotovo cijeli svijet, vaše slike su izlagane i prodavane širom planete. Koliko su ta putovanja uticala na vas lično, a i na vaše stvaralaštvo?
-Putovanja predstavljaju snažan izvor emocija i uspomena.
Ona ne samo da inspirišu, već otvaraju i introspektivni prostor – priliku da se kroz stvaranje preispituje sopstvena ličnost i da se, gledajući stare radove, prepoznaju emocije i misli iz prošlih perioda života.
Ja razlikujem dva oblika putovanja – spoljašnje, fizičko, i unutrašnje, duhovno.
Foto: Feral.bar
Fizička putovanja započeo sam još u vrijeme Jugoslavije, kada je pasoš te države omogućavao nesmetan prolazak kroz gotovo cijeli svijet.
Zahvalan sam na tom iskustvu jer mi je omogućilo da vidim različite kulture i umjetnosti.
Najviše sam putovao i istraživao onda kada sam imao najmanje novca, jer me je tada najviše nosila radoznalost i potreba da se vidi svijet.
Jedinstven je taj osjećaj duhovne ispunjenosti pred velikim djelima i kulturnim centrima svijeta.
Ulazak u muzeje, galerije i gradove poput Londona, Drezdena ili Kaira doživljavao sam kao „hranjenje duše“.
Zahvalan sam što postoji civilizacija koja omogućava svima da vide te vrhunce stvaralaštva.
Takva iskustva u čovjeku bude duboko poštovanje prema ljudskoj sposobnosti da stvara i ostavlja tragove ljepote.
Sva ta iskustva putovanja nisu me navela da kopiram ono što sam vidio, već da iz toga crpim novu energiju i inspiraciju.
Sve što sam doživio, sve što sam vidio u svijetu umjetnosti i kulture, postalo je dio moje unutrašnje snage i potrebe da i sam doprinesem tom velikom, zajedničkom prostoru ljudske kreativnosti.
Moje stvaralaštvo time postaje most između ličnog iskustva i univerzalnog ljudskog izraza – potvrda da je umjetnost istovremeno lična i globalna.
A sa svih tih putovanja vraćao sam se u svoj dvorac u Mrkojevićima, koji za mene ima simbolično značenje, kao povratak korijenima i unutrašnjem miru.
Taj proces je kao putovanje “od platna do platna”, u kojem obnavljam energiju i inspiraciju.
Ostao sam dosljedan svojoj poruci i svojoj borbi, iako sam tokom karijere unio male promjene u tehniku.
Foto: Feral.bar
Te promjene su bile motivisane potrebom da napreduje, ali da se i dalje ostane vjeran sebi i svom izrazu.
Čak i kada sam se okušao u velikim formatima i pejzažima, ti su radovi bili umjetnički “izlet”, eksperiment, ali uvijek u okviru mog autentičnog puta koji me je definisao kao umjetnika.
I zaista, po povratku s putovanja i susreta s različitim kulturama, uvijek sam iznova uviđao i dublje cijenio ljepote i vrijednosti vlastite zemlje, što me je motivisalo da ih predstavim svijetu kroz svoje stvaralaštvo.
U intervjuima nerijetko govorite baš o tom iskonskom kontaktu sa zemljom?
-Izuzetno je bitan kontakt sa zemljom, za mene je to neizbježan temelj svakog stvaralaštva.
Čovjek, bez obzira na snove, ne smije da se odlijepi od zemlje, jer ga stvarnost uvijek vraća i podsjeća na granice.
Sjetimo se samo mita o Dedalu i Ikaru, otac opominje sina da ne leti previsoko jer će mu se krila istopiti.
Ta bajka nosi snažnu životnu lekciju: iskustvo treba poštovati i koristiti u granicama razuma. Današnji ljudi često zanemaruju ili preskaču to iskustvo, što vodi greškama.
Sve te basne iz školskih dana koje smo čitali, sve one su bile pravo čudo jer su nas učile istinskim moralnim vrijednostima.
Šta je najbitnije u procesu stvaranja umjetničkog djela?
-U radu je ključno biti pošten, prvo prema sebi, pa prema onome što se stvara i prema onima koji to djelo doživljavaju. Ta iskrenost je jedini način da se izbjegne sumnja u sopstveni rad.
Foto: Katarina Gazdić Ilić
Umjetnik mora imati osjećaj da stoji iza svake linije, svake slike, bez unutrašnje dileme o ispravnosti svog puta.
Vaše stvaralaštvo likovna kritika opisuje i kao proces introspekcije i dijaloga sa sobom i svijetom-ne samo čin slikanja, već potragu za formom i bojom koje izražavaju neizrecivo, gdje svaka slika djeluje kao tiha ispovijest, a umjetnost se prikazuje kao ljudska potreba, ne kao luksuz.
-Umjetnost mora zadržati svoju svetu ulogu, da slavi ljepotu, pravednost i život. Međutim, to se danas često sukobljava sa silama novca i korporativne moći.
Društva koja prodaju demokratiju nisu imuna na cenzuru i licemjerje.
Imamo kontroverzan slučaj iz Bruklina gdje je izložba nigerijskog umjetnika izazvala burne reakcije jer je koristio izmet slonova za prikaz device Marije.
Iako je rad imao podršku muzeja, javnost je reagovala snažnim vjerskim i moralnim revoltima, što je dovelo do zabrane izložbe.
Taj slučaj vidim kao sukob između individualne umjetničke slobode i društvenih ograničenja. On nam pokazuje koliko sloboda izraza često zavisi od moći, politike i ekonomskih interesa.
Imamo i drugiprimjer iz Nigerije iz 1995. godine, kada je pisac i aktivista koji je s nevladinom organizacijom pokrenuo kampanju protiv naftne korporacije Šel, ubijen zbog borbe za očuvanje životne sredine.
Ovaj primjer pokazuje da moćnici ne trpe kritiku, pa čak ni kada dolazi kroz umjetnost. Takve represije postoje i u drugim sferama, uključujući muziku i dirigentski svijet.
Foto: Bar info
Navešću slučaj iz Izraela 2001. godine kada je koncert slavnog dirigenta prekinut jer je izvodio Vagnera, kompozitora koji je u kolektivnoj svijesti povezan s antisemitizmom.
Publika je napustila salu, a koncert je zabranjen.
Ovaj primjer, kao i prethodni, pokazuje da moćnici često diktiraju vrijednosti umjetnosti, čime politika i društveni pritisci oblikuju ono što smije, a što ne smije da bude izraženo.
Kontradikcije u shvatanju slobode provlače se kroz istoriju. U staroj Indiji djela poput Kamasutre slavila su ljudsku seksualnost kao prirodni izraz života i energije.
Danas zapadna društva koja se nazivaju slobodnim ponašaju se licemjerno, turisti iz Evrope dolaze da posjete muzeje s takvim djelima, ali većina ih ne ulazi, glumeći stidljivost koja se predstavlja kao moral.
To vidim kao ružan oblik licemjerja i gubitak iskrenog odnosa prema prirodnom. Kroz vijekove su postojala razdoblja slobode i njenog gušenja.
Renesansa je slavila ljudsko tijelo i duh, dok su već početkom 20. vijeka Modiljanijevi aktovi u Parizu bili zabranjeni.
Dakle, vrijeme i civilizacija nisu garant slobode, jer veliki novac i korporacije i dalje ponižavaju prave umjetničke vrijednosti i sputavaju autentičan izraz.
Šta nam nude savremeni trendovi u umjetnosti? Nagrađuje se kora oguljene banane ili izmet predstavljen kao umjetničko djelo.
Foto: Ćazim Petović/MediaPRO
Takvi primjeri predstavljaju apsurd i dokaz da je novac postao centralna vrijednost, koja uništava suštinu umjetničkog izraza.
Narodna mudrost iz Mrkojevića glasi “Budali nikad pare i oružje u ruke”.
Danas do novca često dolaze oni koji nemaju dovoljno razuma i odgovornosti, pa iz toga proizlaze mnogi problemi i izopačenja savremenog društva i kulture.
Sjećam se jednog događaja iz mladosti, s časova fizike, kada se raspravljalo o pojmu apsolutne nule.
Rekao sam profesoru da apsolutna nula ne može postojati, jer uvijek mora postojati barem najmanja tačkica koja se ne može uništiti i koja može biti izvor života.
Nakon tih mojih riječi u učionici je zavladala tišina. Profesor me je na kraju nagradio najvišom ocjenom.
Za mene je to iskustvo postalo simbolična lekcija o važnosti da čovjek uvijek smije reći ono što misli, čak i kada je to u suprotnosti s prihvaćenim mišljenjem.
To je bilo pravo čudo našeg vremena, jer je pokazalo da se iskrenost i hrabrost mogu nagraditi.
U galeriji “Velimir A. Leković” na nedavnoj tematskoj izložbi posvećenoj maslini, centralno mjesto zauzimao je vaš veliki format, maslina sa armaturom. Otkud taj motiv?
-Kroz to djelo komentarišem probleme s kojima se maslinjaci danas suočavaju- uništavanje prirode i gubitak autentičnosti prostora.
Ne mislim da sam klasično angažovani umjetnik, ali, svako moje djelo sadrži neku vrstu provokacije i poruke.
Foto: Feral.bar
U svakoj slici postoji detalj koji ukazuje na nešto što me lično uznemirava ili što ne mogu da prihvatim.
Umjetnost mora da reaguje, da opominje i da izaziva — makar suptilno.
Treba da skrene pažnju na negativne pojave u društvu jer mnoge destruktivne pojave postaju normalne zbog ljudske pasivnosti i pohlepe, a novac često stoji iza toga kao glavni pokretač.
Ako se taj trend nastavi, doći će vrijeme kada će uništenje svega postati društveno prihvatljivo.
Inače, duboka je moja emotivna veza s motivom masline, jer sam rođen pod maslinom i slikao sam je na bezbroj načina. U maslini vidim simbol trajanja, ali i patnje.
Često koristim crvenu boju u prikazu masline jer ona simbolizuje stradanje, jer je Isus razapet na krstu od masline.
Povezaću to i s islamskom tradicijom, u kojoj je Isus (Isa) također sveta ličnost, čime se ističu zajedničke duhovne osnove među religijama.
Maslina u mom radu tako postaje univerzalni simbol čovjekovog razapinjanja između dobra i zla, vjere i sumnje, materijalnog i duhovnog.
Motiv razapinjanja ne treba shvatiti samo religiozno, već i filozofski — kao stalno unutrašnje stanje čovjeka, koji je uvijek u nekoj dilemi i borbi.
U tom smislu, moja maslina, obavijena armaturom, simbolizuje destruktivni uticaj civilizacije i betona na prirodu. Armatura nije korijen masline, već njen neprijatelj.
Beton ne može dati zadovoljstvo koje pruža živo drvo. Kroz tu vizuelnu metaforu upozoravam na opasnost modernog čovjeka koji uništava prirodu, a time i samog sebe.
Kroz vaše riječi jasno se vidi da umjetnost za Muharema Muratovića nije samo vizuelni čin, već moralna i duhovna obaveza koja mora da preispituje, provocira i liječi. Hvala na ovom inspirativnom razgovoru.
-Zaista vjerujem u umjetnost kao sredstvo istine, otpora i unutrašnje slobode-.
- Tagovi:
- Muharem Muratović
- Slikarstvo
