“Bog se u Crnoj Gori nije šalio”
Izvor: Vijesti
Autor: Milorad Simunović
Foto: Naslovna Bar info
Slikarstvo Nikole Gvozdenovića predstavlja, filozofski rečeno, upražnjavanje svojevrsnog likovnog monizma.
Sasvim je moguće da ono počinje kao ispitivanje jedne lične nostalgije ali je i sasvim očigledno da završava kao jedna jedina, precizno i u potpunosti obrađena likovna vizija.
U tako jasnom i promišljenom a, u neku ruku i proživljenom vidu i do te mjere opsesivno upražnjavan monizam se, koliko ja znam, zaista samo rijetko može u umjetnosti naći.
Među rijetkostima takve vrste jedan slavan primjer predstavlja Pol Gogen sa njegovom topološkim, tematskim i kolorističkim opredjeljenjem za (ostrvo) Tahiti.
Drugi, znamenit i upečatljiv, primjer predstavlja Matija Bećković u svom zrelom periodu i mi smo uglavnom i definitivno uvjereni da se sa ovom poezijom i to više nego sa ma kojim likovnim monizmom, slikarstvo Nikole Gvozdenovića nalazi u vrlo bliskom (i nesumnjivom) srodstvu i dodiru.
Foto: Vijesti.me
Srodnosti ove dvojice umjetnika počinju, u prvom redu, kao konačno, očigledno i upadljivo topološko opredjeljenje za po jedno mjesto, jednu situaciju i jedno ljudsko boravište.
Da li je, u jednom slučaju, to mjesto neko selo u crnogorskom plemenu Rovca kao što nam pjesnik u jednom pogovoru sugeriše i da li je, u drugom slučaju to mjesto neko selo u crnogorskom plemenu Crmnica u kojoj se rodio Gvozdenović, sporedno je, pa iako sa takvom identifikacijom nećemo napraviti neku naročitu grešku (utoliko prije što nam nju sugerišu mnogi tragovi u djelima ovih umjetnika) sa njom nećemo ni izdaleka pogoditi niti cilj niti suštinu ovih umjetnosti.
Jer kada pratimo prelaz sa empirijske i psihološke topologije na umjetničku onda i jedno i drugo od ovih (pomenutih) mjesta možemo kao što ćemo uskoro vidjeti nazvati Pustom zemljom.
Foto: Vijesti.me
Kao tema i kao umjetnički problem te i kao estetički obrazac, Pusta zemlja, kako je naziva Tomas Sterns Eliot, obilježila je i definisala veliki dio moderne književnosti i dobar dio modernog pozorišta: Pusta zemlja je književna i scenska teritorija na kojoj svoje groteskne, svoje tragične i komične, potresne i tragikomične egzistencije vode mnogi od, na primjer, Kamijevih, Beketovih ili Foknerovih junaka.
U znatno drugačijem ključu i sa posve drugačijim damarom koji nas prevodi u arhaičnost nekog prazavičaja na njoj se nalaze i Bećkovićevi, a kao njihovi likovni parnjaci tu su i Gvozdenovićevi likovi.
Na pravoj Pustoj zemlji mi smo, ja mislim, tek sa ovim pra-likovima. Što se tiče likovnog prodora u samu Pustu zemlju, valja imati na umu sljedeće.
Otkriće i vaspostavljanje a zatim i “eksplozija” moderne umjetnosti počela je, po svoj prilici, baš u slikarstvu.
Pri tome, svekolika eksperimentacija sa formom i ekspresijom, bila je, u prvom redu, usredsređena na razaranje klasičnog trodimenzionalnog prostora (otkrivenog inače u renesansi) a zatim i, u isti mah, na vaspostavljanje novog plastičnog prostora.
No, premda su, dakle, likovna istraživanja obavljena baš u vezi (i prije svega) sa prostorom, u njemu (u novom prostoru kao ni u klasičnom) ipak nije u svom (estetičkom) suverenitetu uspostavljena takva teritorija koja je u književnosti nazvana Pusta zemlja i za koju su nam, između ostalih i maločas pomenuti pisci, već mnogostruko pokazali da je, vjerovatno, naše prvo i poslednje (metafizičko) boravište te da je baš u njoj utkana poslednja istina o nama kao ljudskim bićima (istina o ljudskom stvorenju).
Kao da bi se reklo da, pri istraživanju plastičnog prostora, mnogi veliki majstori modernog slikarstva nijesu raspolagali svim potrebnim spravama za navigaciju te da Pusta zemlja nije u slikarstvu u sasvim preciznom, doslovnom i definitivnom smislu bila pronađena ili je tako da barem njena likovna geografija nije u potpunosti artikulisana.
Istina je, postoje mnogi, manje-više, nesumnjivi i, u estetičkom smislu, vrlo impresivni nagovještaji i tragovi njenog mogućeg likovnog postojanja.
Kao primjer se mogu pomenuti skulpture T. Marinetija kao i dobar dio njemačkog ekspresionizma.
Upečatljiv je, posebno, primjer Edvarda Munka, odnosno Munkov “Vrisak” koji se, koliko ja mogu da vidim i čujem, razliježe baš u Pustoj zemlji ili, možda pri prvom dodiru i susretu sa njom.
Foto: Bar info
Gvozdenović jeste, bez ikakvih naknadnih sumnji i preispitivanja, slikar Puste zemlje kao konačnog, jednom i za svagda datog stanja.
On je čitavu likovnu obradu i plastično utemeljenje Puste zemlje izveo tako da sve slike po kojima je poznat kao samosvojan i originalan umjetnik možemo posmatrati (i možemo ih razmatrati) kao likovnu kartografiju ove teritorije i naravno kao poruke koje dolaze iz nje, pri tome, zapazićemo da su te poruke bez ikakvog vriska ili, ako dozvolite, bez ma kakvih znakova histerije.
Htio bih, začas, da vidimo jedan (mislim i posljednji) likovni putokaz uz pomoć kojeg je, kako ja mislim, Gvozdenović mogao da artikuliše svoju nostalgiju (ako se radi o njoj) i tako, radeći na njoj, doputuje u svoju umjetničku viziju.
Naravno, ovdje se podrazumijeva Lubarda i to kako prema objektu tako i prema metodu svoje percepcije, ali ja mislim da su jasna lirska opredjeljenja s jedne strane i epska s druge strane zaustavila Lubardu na samom pragu Puste zemlje, ili on možda i nije htio da uđe u nju.
Pogledajmo zato taj Lubardin objekat i to ga pogledajmo tako što ćemo ga verbalno definisati pomoću Isidorinog eseja o samom Lubardi.
Foto: Goodreads
“Suvi kamen Crne Gore,” - kaže Isidora Sekulić, - “nevjerovatno obilno nabacan i ustalasan, drži neku sredinu između slike mora i slike pustinje. Iako je taj predio više crtež nego slika ipak je on pun plastičnih oblika i duše. Zagonetnu lepotu toga predela prati još jedan redak atribut, duboka ozbiljnost. Ma koje uzbuđenje krenuo u nama predeo crnogorski, pogođeni smo uvek elementom teške i ponosne ozbiljnosti. Uvek ima nešto od noći i ledenog mira. Bog se u Crnoj Gori nije šalio”.
I, zaista, Bog se nije šalio te se stoga ne šali ni Gvozdenović kad je tu “ustalasanu sredinu između slike mora i slike pustinje” kao stalni i obavezni pejzaž ugradio u svoje slike i u svoju likovnu viziju i kad je iz iste te supstance, kao kakav slikarski demijurg, izvukao i sagradio ljudsko stvorenje taman tako kao da je radio po analogiji sa biblijskim tvorcem koji je ljudsko stvorenje napravio od zemnog praha.
Kod Gvozdenovića ljudsko stvorenje proizilazi, dakle, iz samog pejzaža u kojem ga vidimo, iz samog zemnog praha (a da je riječ o prahu svjedoči i tačkasti metod Gvozdenovićevog slikanja, svjedoči svojevrsni pointilizam) i iz toga proizilazi ono u svojem osnovnom ontološkom kosturu.
Zato, osnovni obrazac svekolike Gvozdenovićeve umjetnosti jeste slika šestog dana stvaranja, dakle, slika onog biblijskog dana kada je iz zemnog praha tvorac izvukao i sagradio čovjeka.
Foto: Biography
No, prije svega, treba da razjasnimo koji su to tačno razlozi zbog kojih ovu likovnu strukturu i ljudsku situaciju nazivamo Pustom zemljom.
Možda je, ako se držimo analogije sa Starim zavjetom, riječ o onom stanju poslije (prvog) grijeha kada ljudsko stvorenje zatičemo već prognano iz Edenskog vrta i kad ono već “u znoju lica svog…” itd.
Može, zaista možda i na prvi pogled izgledati da je baš tako i da je baš to, s obzirom da smo se odavno navikli na takvu temu kao na udarnu temu tzv. socijalne umjetnosti, a poznato nam je, isto tako da su baš u tome mnoge socijalne utopije od pamtivijeka nalazile svoju temu i svoju energiju.
Može biti, kažem, da je tako i kod Gvozdenovića - no ja, opet mislim da, ipak, nije budući da Gvozdenović nije, barem ne u prvom redu, socijalni slikar iako je socijalna umjetnost mogla biti jedan od osnovnih putokaza, pa bih ja, još jednom i sasvim odlučno, rekao da je u Gvozdenovićevu viziju ugrađen, jednom i zauvijek (i) isključivo (samo i jedino) šesti dan stvaranja kao i to da je tu u pitanju jedan, tako da kažem, konačno dat i zauvijek određen šesti dan poslije kojeg sedmi nije ni dolazio pa skoro da bih rekao i to da je to šesti dan, praktično bez onih pet koji su mu prethodili kao da tih prvih pet dana nije ni bilo ili da, ako ih i jeste bilo, da je u čitavom tome periodu Tvorac (neprekidno) bio zlovoljan ili nemaran pa je i stvaranje teklo takođe nemarno te da Tvorac, iako se, dakako, nije šalio, svoje radove nije sasvim dovršio - pa tako nije sasvim razdvojio svjetlost od tame (zato imamo “nešto od noći i ledenog mira”), kao što nije razdvojio gornje i donje vode (otuda more i pustinja u istom potezu) dok je vegetaciju, i kad je nije u potpunosti zaboravio, smatrao uglavnom suvišnom - te zato se ono malo granja (i ono malo jagnjadi) što je promaklo kroz (tako nepotpuno) stvaranje pa se ipak utjelovilo u postojanje, neprekidno (na Gvozdovim) slikama povlašćuje, i zato često nalazi u ljudskim rukama, nalazi se u njihovom zagrljaju, i to na isti onaj način na koji se, na ovim slikama i istim tim rukama, grle mala djeca i novorođenčad.
Sve su to razlozi zbog kojih smo svekoliku ovu likovnu strukturu (i ljudsku istinu sadržanu u njoj) označili terminom monizam.
Riječ je ovdje (u ovom monizmu) o jednom originalnom likovnom metodu i jednoj likovnoj metafizici, riječ je o monizmu šestog dana stvaranja prije kojeg takoreći nije ništa ni stvoreno.
Kroz ovaj monizam, i pomoću njega, Gvozdenović je doputovao u svoju Pustu zemlju i tako ostvario svoju likovnu viziju - u čijem je središtu otkrio i definisao, kao zauvijek u svoju osamljenost naseljeno ljudsko stvorenje, a definisao ga je tako da, njegovo samo i, kako vidimo, puko postojanje jeste i mora da bude podvig.
Osjetljiv na ovo stanje podviga (kao uostalom na sve što je bitno) Gvozdenović je pridao ovome stvorenju takvo optičko uvećanje pa je ono izdignuto iznad svojeg pejzaža te mi još izdaleka možemo da vidimo da je tu u pitanju pravi pravcati “grmalj od zemnog praha” kao što se u slavnoj “Legendi o Josifu” izrazio Tomas Man.
U čemu se nalazi i iz čega se sastoji umjetnička ili ma koja druga ljepota moramo sad da se zapitamo, bez obzira da li ovaj izraz može uopšte da podnese moderna estetička teorija i, prije svega, da li neke ljepote ovdje uopšte ima?
Ima je, naravno, i puna je ova struktura prirodne i dirljive ljepote jer sve tačke ovog likovnog svijeta, svi sastojci ovog tačkastog svijeta i svo zrnevlje ovoga zemnog praha puni su (kao što se dobro vidi) svjetlosnih elemenata pa je, na taj način, svaka tačka i svako zrno vrijednost po sebi - te je tako i na taj način, kroz ovu strukturu (i kroz ovaj monizam) potvrđeno postojanje, u neku ruku ono je (evo, baš tu, na Pustoj zemlji) i posvećeno, drugim riječima, ono je potvrđeno kao “teška i ponosna ozbiljnost”, jednom riječju, potvrđeno je kao veličina - ili, skromnije rečeno, potvrđeno je kao razlog za veličinu i to je, odmah da kažemo, još jedan među razlozima zbog kojih su (umjetničke) dimenzije ovoga slikara besumnje vrlo ozbiljne kao što to uvijek biva sa onim (rijetkim) umjetnicima koji uspiju da svojom pouzdanom i osjetljivom rukom iz samih temelja i samog živog arhetipa na svjetlost dana (i pred očinji vid) izvuku ništa drugo nego živu istinu.
- Tagovi:
- Nikola Gvozdenovič
- Slikarstvo
- Crmnica
