Vršnjačko nasilje realnost, neophodne snažne mjere
Izvor, foto: RTCG
Autor: K. R.
-Kod nas u školi nema nasilja- rečenica, koja se često čuje među zaposlenima u obrazovnim ustanovama, jedna je od glavnih prepreka u borbi protiv nasilja među djecom.
Kako je objavila Vlada, priručnik "Škola bez nasilja – ka sigurnom i podsticajnom okruženju za djecu“ jasno poručuje da je prvi korak ka prevenciji zapravo priznanje da je vršnjačko nasilje svakodnevna realnost, a što pokazuju primjeri u našem društvu.
-Ako škole prihvate postojanje vršnjačkog nasilja kao realnost, očekivalo bi se da to saznanje bude podsticaj za sprovođenje aktivnosti u cilju njegovog suzbijanja-navodi se u priručniku koji donosi sveobuhvatan Program prevencije nasilja među djecom u školama.
Dok pilot faze ukazuju na česte mehanizme negiranja problema – posebno među zaposlenima – program naglašava važnost promjene pristupa od ličnog i individualnog reagovanja ka sistemskom, zasnovanom na pravilima i procedurama.
Program predviđa da nastavnici, umjesto da analiziraju pojedinačne slučajeve, reaguju u skladu sa prethodno dogovorenim pravilima.
-Time se smanjuje lični pritisak i odgovornost se raspoređuje na cijeli sistem.
Program omogućava nastavnicima da pruže pomoć djeci koja trpe nasilje, ali i onima koja se ponašaju nasilno-navodi se u priručniku.
Jedna od metoda koja se primjenjuje u slučajevima nasilnog ponašanja je „time out“, odnosno privremeno udaljavanje učenika iz učionice.
-Ova mjera se koristi u posebnoj prostoriji, uz pismeno planiranje restitucije. Time out ne smije biti poistovjećen sa kažnjavanjem.
Cilj nije kazna, već razvoj svijesti o neprihvatljivom ponašanju i plan za njegovo ispravljanje-navodi se u priručniku.
Program upozorava na moguće greške – kada učenici time out doživljavaju kao predah, kada ne postoji nadzor ili kada plan restitucije postane formalnost.
Prije pokretanja vaspitnih mjera, škole dogovaraju uvođenje procedura restitucije.
U pitanju je, pojašnjavaju, pokušaj da se šteta ili greška ispravi na konstruktivan način. Škola u tom procesu identifikuje i vanjske institucije koje mogu pomoći u složenijim slučajevima.
-Uspješnost primjene školskih postupaka zavisi od motivacije djece, zaposlenih i roditelja- piše u dokumentu.
Program posebno naglašava važnost uključivanja roditelja, jer se vrijednosti i stavovi prema nasilju formiraju prije škole – u porodici.
Istraživanje sprovedeno 2011. pokazuje: da 34,4% djece navodi da ih roditelji uče da ćute i ignorišu nasilje, 31,1% da prijave nasilje odrasloj osobi u školi, 8,8% da zaštite žrtvu, 8,4% da uzvrate istom mjerom, a 6,7% da se obrate školskom policajcu.
-Roditeljima treba pomoći da reaguju na način koji pomaže svoj djeci, a ne da podstiču ćutanje ili osvetu-predloženo je u ovom priručniku.
U okviru programa planirane su aktivnosti poput tematskih roditeljskih sastanaka, savjeta roditelja i uključivanja roditeljskih udruženja.
