Vulević: Ni s jedne intervencije se ne vraćamo isti
Izvor: Vijesti
Autorka, foto: Marija Pešić
Vatrogasci-spasioci prva su linija odbrane građana, imovine i prirode. Prvi su na terenu, a posljednji s njega odu. Ni s jedne intervencije se ne vrate isti.
Iskusili su mnogo bola, ali i radosti i zadovoljstva. Uprkos svemu, posao ne bi mijenjali ni za jedan drugi.
Tako je, između ostalog, posao koji obavljaju opisao komandir barske Službe zaštite i spašavanja Aco Vulević, koja je od početka godine imala više od 400 akcija zaštite, spašavanja i gašenja požara.
-Pomaganje stanovništvu je naša osnovna djelatnost-priča Vulević za “Vijesti” i dodaje da se njihova profesija može opisati kao “posao zavisnosti”, budući da oni “ne bi mogli živjeti” kada ne bi bili na stalnom raspolaganju stanovništvu.
To je stil života, poručuje on, koji nije za svakoga.
Ističe da su brojni rizici, tereti, pritisak, a najveća je odgovornost:
-Svi momci koji ovo rade, čim sjednu u kamion, njima je život u pitanju. Da ne pričam o ulasku u samu vatru, zatvorene prostore...-.
Mnogo je onih, priča on, koji kao djeca žele da budu vatrogasci, nesvjesni šta taj posao sa sobom nosi.
Ta želja drži ih i do nekih starijih godina, dok se ne osvijeste šta zapravo znači biti spasilac, koliko stvari moraju znati, na šta sve moraju biti spremni i šta će sve vidjeti.
-Najlakše je reći - ‘ja sam kao mali želio da budem vatrogasac’. To je jedan od najljepših poslova, što se mene tiče, i svih mojih kolega, ali smatram da nije za svakoga.
Kada se neko u njemu oproba, i ima dobru volju, ali shvati da nije za ovaj posao i odustane - već je nekome spasio život-kaže Vulević.
Kada je on počeo da radi, bio je vatrogasac. Sada je vatrogasac-spasilac. Počeo je u vatrogasnoj jedinici, sada je u Službi zaštite i spašavanja.
Kako je služba mijenjala imena, tako su oni mijenjali i spektar djelatnosti, učili i napredovali.
Ljudi nerijetko olako shvataju njihov posao, misli on, pa često znaju da kažu da oni samo “sjede i čekaju da se nešto desi”, pa onda rade.
Ipak, pojašnjava Vulević, taj trenutak kada zapravo rade je rizičan po njih, nosi odgovornost za nečiji život, može da prouzrokuje štetu za građane i imovinu, a sve to oni nose na svojim leđima.
-1.001 poziv i pretpostavka potrebna je da bi na terenu obezbijedili dovoljno vode, kamiona, pomoći-kaže, i ističe da nisu tu samo da spasu i ugase, već moraju obezbijediti da grad bude bezbjedan, moraju u stanici ostaviti makar dva vozila jer ne znaju šta će i kada da se desi...
Potrebna i psihološka pomoć
-Cijeli dan čekate poziv i ne znate šta je iza tog poziva. Kada se čuje zvono, svi utihnu, više nema priče, samo čekaju da čuju šta se desilo i šta treba da urade-priča Vulević.
Treba da se rodi čovjek za ovaj posao, ocjenjuje on, da ga voli, i da uči.
Teško mu je da uopšte opiše šta sve treba da znaju, ali i da prevaziđu - strah od visine, zatvorenog i zagušljivog prostora, visoke temperature...
Prošle godine u gradu pod Rumijom imali su nekoliko ozbiljnih intervencija, kada je u požarima i udesima bilo devet izgubljenih života.
To je najveći razlog zbog kojeg već odavno nemaju čvrst san.
-Često nam kažu - super ste prošli. Nismo super prošli, već vi ne znate šta smo prošli, to je problem-ističe Vulević.
Zbog svega toga, on je prošle godine svojim “momcima” obezbijedio i stručnu psihološku pomoć i misli da je njihova služba pionir u tome.
Bio je odličan odziv vatrogasaca, iako su u početku bili sumnjičavi pa pitali - “kako može on da mi pomogne ako nikada nije vadio čovjeka iz zapaljenih kola, ili čovjeka koji više nije živ”, na šta im je Vulević odgovorio da psiholog treba “njih da izvadi iz tih kola”, kako ne bi u njima ostali zarobljeni, što je uvijek realna opcija.
Želja im je, kako je kazao, da i u narednom periodu to ponovo uvedu jer je puno stresnih situacija i intervencija sa smrtnim ishodom, pa zbog toga moraju brinuti i o sebi i o svojima.
-Svašta vidimo i svega se nagledamo. Tačno je da na ovaj posao treba da se dovede fizički spreman čovjek.
Ipak, sve to može da padne u vodu s jednom intervencijom - kada vidite, u najmanju ruku, povrijeđeno tijelo. Kada vidite prijatelja kojem gori kuća, imovina.
Mi smo, ipak, mala sredina i većina ljudi se zna. Izuzetno je teško raditi na intervenciji kada je neko poznat u pitanju. Možete biti najsnažniji čovjek na svijetu, ali da vas to slomi-.
Vulević se prisjetio i šta su sve prošli u Turskoj, Albaniji i Jablanici, kada su išli da pomažu kolegama u tim državama.
U Turskoj, tokom razornih zemljotresa 2023. godine, Vulević je bio jedan od četvorice Barana iz službe koji su pritekli u pomoć.
Priča da su posebno ponosni na tu akciju, da su spasili više života, ali se u Crnu Goru i Bar nijesu vratili isti.
Zapravo, ni s jedne intervencije se u stanicu i svojim kućama ne vraćaju isti, zaključuje on.
Najteže im je bilo da prihvate da u jako rizičnim situacijama, čak i kada imaju nekoga na nosilima, kada se čuje pištaljka upozorenja koja signalizuje hitnu evakuaciju službenika, oni moraju ostaviti onoga koga pokušavaju da spasu, kako bi spasili sebe.
-Tu smo stalno kiksali na tim obukama, širom Evrope. Nismo s tim mogli da se pomirimo.
Ipak, svjesni smo da to ne može tako, mada je teško pomiriti se s činjenicom da možemo doći u situaciju kada vagamo da li da izgubimo jedan život kako bismo spasili svoj i pet ili šest, deset, stotinu drugih-.
Solidarnost - najveća pomoć
Solidarnost i razumijevanje je ono što im daje najveću motivaciju i što je od najveće pomoći, ocjenjuje Vulević.
Zbog toga su i zadovoljni svojim poslom, i ne znaju gdje bi bili da toga nema. Počevši od međusobne solidarnosti među ekipom, zatim i od drugih službi zaštite i spašavanja.
Vulević je ispričao da konstantno sarađuju s primorskim službama, kao i sa Cetinjanima. Misli da su u tome jedinstveni, i da su jedni drugima samo “poziv daleko”.
Jedino tako i mogu da svoj posao obavljaju kako treba, ističe on, kada mogu da se oslone jedni na druge.
-Evo, prošlog mjeseca u Čanju, kada je bio veliki požar, niko se nije žalio.
Uspjeli smo da svedemo požar na minimum, da nikoga ne povrijedi, da zaštitimo stanovništvo, turiste, i na to smo ponosni.
U tim momentima nema umora, nema ljutnje, samo podrška i da se posao uradi kako treba-.
Posebno im znači, a možda i najviše, što pomoć i razumijevanje na svakom koraku imaju od građana, a zatim lokalnih preduzeća i uprave.
-Povjerenje građana je osnova svega. I kada je stresna situacija, kada možda viču na nas, nezadovoljni su, mi moramo da pokažemo razumijevanje i strpljenje.
Za njih, u tim trenucima, jedan minut djeluje kao sat-priča Vulević.
Kada sve prođe, na kraju, oni shvate da to nije baš tako pa im upute i riječi i gestove zahvalnosti.
Da sve što rade ima svrhu, i da vrijedi, najčešće se pokaže u “najmirnijim noćima”, kada obezbjeđuju koncerte, dežuraju...
Tada je veliki broj onih koji im prilaze da zahvale, pruže podršku ili sa željom da se djeca fotografišu kod vatrogasnog kamiona.
- Tagovi:
- Služba zaštite
- Vatrogasci
- Požar
- Bar
- Aco Vulević
