Iliriana Đoni: Notama pokorila Brodvej, analizama Brisel
Izvor: Vijesti
Autor: Samir Adrović
Foto: Naslovna Iliriana Đoni, koncert na Brodveju/Privatna arhiva
Briljantna pijanistkinja koja ima koncerte širom svijeta i kredibilan politički analitičar iz Brisela. Ne, nijesu u pitanju dvije osobe.
Ulcinjanka Iliriana Đoni vjerovatno je najbolja pijanistkinja u politici i najuspješniji političar za klavirom.
Muzika je osvojila još dok je bila dijete i to je bio potpuno prirodan spoj iskona i talenta.
Kada se već ostvarila kao pijanistkinja, u njen život kroz note, tiho je ušla i politika, kao izraz još jednog njenog karaktera koji je tražio jasan obris...
Prve muzičke korake napravila je u Ulcinju u svom rodnom gradu, gdje je još kao dijete pokazivala izuzetnu darovitost i duboku emotivnu povezanost s klavirom.
Obrazovanje je nastavila u Podgorici, Tirani, Peskari i Karlsrueu, gdje je završila dva master programa iz klavira i kamerne muzike, nakon čega je stekla i zvanje magistra evropskih studija na KU Leuven u Belgiji.
Iliriana Đoni, foto: Privatna arhiva
Njena karijera od samog početka oscilira između umjetnosti i društvenog angažmana.
Radila je kao mlada aktivistkinja, spikerka na albanskom jeziku za RTCG, dok je istovremeno osvajala prve nagrade na regionalnim i evropskim pijanističkim takmičenjima.
Danas živi i radi u Briselu, gdje je angažovana kao istraživačica u jednom od najuticajnijih svjetskih instituta za spoljnu politiku – Carnegie Endowment for International Peace.
Paralelno s tim, nastupa kao pijanistkinja na festivalima i koncertima širom Evrope, promovišući kulturnu povezanost Zapadnog Balkana i Evropske unije.
-U mom radu ne postoji stroga granica između umjetnosti i analize.
Naprotiv, muzika i politika kod mene ne stoje jedna naspram druge, već jedna uz drugu, kao dva izraza iste unutrašnje težnje- da se svijet osjeti dublje, razumije složenije i oblikuje humanije-kaže Đoni u intervjuu za “Vijesti”.
Kako je nastala Vaša ljubav prema muzici i da li se sjećate trenutka kada ste odlučili da postanete pijanistkinja?
-Ne mogu izdvojiti jedan jedini trenutak u djetinjstvu kada sam odlučila da se posvetim muzici, ali od najranijih dana osjećala sam duboku privrženost svemu što je lijepo i umjetničko.
Kao dijete sam s divljenjem posmatrala sinhronizovano plivanje i umjetničko klizanje, bila opčinjena njihovom skladnošću, osjećajem ritma i muzikom koja je sve to pratila.
Kasnije sam počela da gledam i koncerte poznatih pijanista, naročito pijanistkinja, i već tada sam u mašti počinjala da zamišljam sebe u njihovim ulogama.
U to vrijeme u Ulcinju još nije postojala muzička škola, ali ubrzo sam imala priliku da budem dio prve generacije kada je osnovana.
Na samom početku imala sam odlične profesore. Posebno pamtim svoju profesoricu Anu Volodinu iz Moskve, koja me je zajedno s drugaricom Lauretom Paljoka povela na prvo takmičenje.
To je bilo Republičko takmičenje u Kotoru, gdje smo odmah osvojile “Zlatnu liru”. Naizgled je sve počelo kao igra, ali već tada je postojala iskrena i snažna ljubav prema muzici.
Bila sam sigurna da je klavir moj instrument i da nijedan drugi ne bi mogao da izrazi ono što sam željela.
Iliriana kao predavač mladim pijanistima, foto: Privatna arhiva
Presudan preokret dogodio se u tinejdžerskim godinama, kada sam počela da biram djela koja su izražavala moja unutrašnja stanja.
Tada vježbanje i po deset sati dnevno nije predstavljalo napor, već zadovoljstvo.
Najviše sam se vezala za Šopenova djela, jer su bile sredstvo kroz koje sam mogla najjasnije da iskažem svoj unutrašnji svijet.
Već tada sam počela da osjećam da sam ponekad više “ja” na sceni nego van nje.
U redovnom školovanju upravo mi je nedostajao taj trenutak - dijeljenje vlastitih emocija sa širom publikom, trenutak kada iskreno otvaraš srce pred ljudima, poznatim i nepoznatim, i uspiješ da se povežeš s njima na emotivnom nivou.
To je za mene bilo iskustvo ispunjenja koje nijedna odlična ocjena iz fizike, hemije, matematike ili jezika nije mogla da zamijeni.
Muzika je, za mene, uvijek bila najiskonskiji oblik komunikacije.
Ko je presudno oblikovao Vaš pogled na umjetnost i muziku i kako je na to uticalo porodično okruženje?
-Svirati klavir počela sam sa osam godina i već tada se, kroz prve interpretacije, naziralo da možda posjedujem nešto posebno.
Roditelji su me u tome bezrezervno podržavali: tragali za najboljim profesorima, omogućavali privatne časove i ulagali mnogo truda kako bih imala najbolje uslove za razvoj.
Nakon prvih nagrada, moj otac se još snažnije zainteresovao za to gdje bih mogla da se dalje i ozbiljnije usavršavam.
Tako sam u trinaestoj-četrnaestoj godini počela da radim sa profesorom Borisom Kraljevićem. On me već poznavao sa takmičenja na kojima je često bio u žiriju.
Sjećam se i komičnog trenutka kada je, pri upoznavanju, ocu rekao: “Opa, vi ste Ilirianin otac”.
Mom ocu, tada već iskusnom političaru, bilo je veoma zabavno da postoji svijet u kojem je on “nečiji otac”, a ne obrnuto.
Saradnja s profesorom Kraljevićem ostala je do danas nešto neponovljivo. Kod njega se nikada nije gledalo na sat.
Radili smo sve do najmanjeg detalja - odvojeno ruke, zatim zajedno u različitim tempima.
Njegova posvećenost bila je tolika da sam, kroz zajednički rad, zavoljela muziku više nego bilo šta drugo na svijetu.
Naučila sam da je u interpretaciji presudan respekt - prema djelu, autoru, vremenu u kojem je stvarano i duhu koji se prenosi preko nota.
Nagrade koje su dolazile bile su samo posljedica tog rada.
Ipak, trenutak kada je trebalo odlučiti da li muzika postaje moj životni put nije bio jednostavan.
U porodici je bilo mnogo doktora i advokata, ja sam bila odličan đak i od mene se očekivalo da idem tim putem, a da muzika ostane lijep dodatak.
Tada su upravo moji roditelji, a naročito otac, stali na moju stranu.
Kada je primijetio da sam nakon prve godine opšte gimnazije kao đak generacije u Ulcinju tek djelimično zadovoljna, ali da mi nešto suštinski nedostaje, rekao je istog dana: “Idemo u Podgoricu”.
I preselila sam se.
U Podgorici sam nastavila drugi razred muzičke srednje škole, imala sam petnaest–šesnaest godina i već tada sam živjela sama.
Vodila sam računa o vježbanju, učenju, ishrani, a usput radila i kao voditelj na RTCG-u.
Danas mojim učenicima u Njemačkoj i Belgiji to zvuči nevjerovatno, ali vjerujem da svako iskušenje koje prođemo na umjetničkom putu samo produbljuje našu izražajnost i snagu u interpretacijama.
Zahvalna sam što sam tada imala bezuslovnu podršku, jer bez nje ništa ne bi bilo moguće.
U crnogorskom glavnom gradu sam doživjela neke od najljepših godina života: upoznala sam prijatelje iz cijele države, i ta prijateljstva i danas traju.
Bila sam opet đak generacije, a rad sa profesorom Kraljevićem bio je i praktičniji jer je on predavao na Cetinju, što je bilo bliže nego dolaziti iz Ulcinja.
Odande me je otac često vozio, a kasnije sam i sama putovala autobusom, taksijem ili auto-stopom do Cetinja i Herceg Novog.
To nisu bila laka vremena - početak dvijehiljaditih, a ja, kao albansko dijete, osjećala sam povremeni stres.
Ipak, uvijek sam se u Crnoj Gori osjećala sigurno i podržano, i sve je na kraju išlo kako treba.
Iliriana u rodnom Ulcinju, foto: Privatna arhiva
Kasnije sam studirala u Tirani, zatim u Italiji zahvaljujući stipendiji njihove ambasade, a potom dobila Erasmus stipendiju za Njemačku.
Finansijski je sve to bilo veoma napeto - kao najstarije dijete u porodici znala sam da nije lako poslati me tako daleko.
Ali bilo je jasno da će me roditelji podržavati dok god ja pokazujem strpljenje i predanost. I upravo to povjerenje je pratilo svaki moj korak.
Koji umjetnici su najviše uticali na Vas?
-Kada je riječ o klasičnoj muzici, uticaji su dolazili u različitim periodima života. U tinejdžerskim godinama posebno sam se poistovjećivala sa Šopenom i njegovom lirikom.
Među mladim pijanistima često postoji podjela između onih koji naginju Listu i onih koji više osjećaju Šopena.
Obojica imaju i virtuozne i lirske momente, ali Šopen je najpoznatiji upravo po tim suptilnim lirskim trenucima, a nazvan je i pjesnikom klavira.
Mislim da je to odgovaralo mom karakteru.
Naravno, voljela sam da pokažem i tehničku spremnost, da mogu svirati brzo i precizno, ali muziku sam najdublje doživljavala kroz lirske momente.
Kasnije, tokom studija u Njemačkoj, naišla sam na sasvim drugačiji pristup.
Njemačka škola je izrazito precizna: pravila o tome kako se svira, kako se ruka postavlja, kako se sluša fraza - sve se vodi ka perfekciji.
Presrećna sam što sam četiri godine radila sa njemačkim profesorima, jer sam zahvaljujući njima zaista mogla dubinski da uđem u svijet Baha, Betovena i Bramsa.
Na moj razvoj posebno su uticali i različiti pedagozi: od onih koji su studirali u Moskvi, preko italijanske profesorice koja je radila sa Mikelanđelijem i Kortoom, pa do njemačkih mentora.
Nije bilo jednostavno dovesti sve te uticaje u sklad, ali upravo ta raznolikost obrazovanja vremenom je stvorila jednu svestranu muzičku ličnost i izgradila temelje mog dubokog, naučno utemeljenog sviranja.
U Evropskom parlamentu u Strazburu, foto: Privatna arhiva
Koga najviše volite da interpretirate?
-Za mene je tipično da u jednom koncertu volim obuhvatiti više epoha, i upravo zbog toga sam često bila nagrađivana - za izražen osjećaj stila i duboko razumijevanje duha različitih perioda.
Barok zahtijeva jedan način interpretacije, klasicizam drugi, romantizam treći - a sve zajedno to postaje umjetničko putovanje kroz vrijeme.
Upravo ta raznolikost mi najviše prija, a mislim da i publika uživa kada se na svakih desetak ili petnaest minuta mijenja karakter, emotivnost, ritam.
Nemam jednog jedinog kompozitora kome se uvijek vraćam, iako mi je mnogo puta rečeno da mi posebno prirodno dolazi interpretacija Debisija, kojeg često izvodim.
Njegova muzika, kao impresionistička, donosi lakoću duha i eteričnost, svijet u kojem su tonovi poput akvarela.
Danas, u ovim godinama i u ovom profesionalnom trenutku kada se bavim ozbiljnim, a nerijetko i teškim temama, upravo ta vrsta muzike djeluje na mene umirujuće - balansira moje emotivno stanje i vraća mi unutrašnju ravnotežu.
Koji događaj ili koncert predstavlja krunu Vaše dosadašnje karijere?
-To zavisi iz kojeg ugla se posmatra. Za jednog klasičnog muzičara prava je rijetkost da svira pred publikom od nekoliko desetina hiljada ljudi.
Meni se to dogodilo kada sam bila izabrana da nastupim povodom obilježavanja 300 godina grada Karlsruea u Njemačkoj.
Tada sam izvela djela Šopena, ali i kompozitorke Klare Feist, čija je muzika bila zabranjena tokom Drugog svjetskog rata.
Kada se biralo ko bi mogao na najbolji način predstaviti njenu životnu priču kroz zvuk, predložili su upravo mene.
Bila je to velika čast svirati pred 40.000 gledalaca, dati intervju na njemačkom jeziku i na kraju pomenuti i svoj zavičaj.
Posebno ih je zanimalo kako tako dobro govorim njemački.
Objasnila sam im da je Ulcinj nekada bio bitna turistička destinacija za Njemce i da mi taj jezik učimo već u osnovnoj školi.
Ipak, među koncertima koji su mi najdraži uvijek se rado vraćam i onom prvom takmičenju u Kotoru.
Došle smo kao područno odjeljenje Muzičke škole “Njegoš” iz Bara, dvije djevojčice iz malog grada, iz škole koja je tek bila otvorena.
Malo ko nas je shvatao ozbiljno, ali reakcija je bila nevjerovatna.
Došle smo dan ranije, a sjećam se da su se na kraju naše generalne probe svi prisutni ustali i aplaudirali. Imale smo deset-jedanaest godina, ali iza nas je bio ozbiljan rad sa pedagogom.
Taj mali trenutak, u crkvi Sv. Duha u Kotoru, i danas mi je jedan od najdražih.
Iliriana Đoni, foto: Privatna arhiva
Što se tiče posljednjih godina, nastupala sam u Parizu, Briselu i Češkoj, ali i u Tuzima i Ulcinju.
Ne mogu reći da mi je koncert u Parizu draži od onog u Tuzima, jer tamo, gdje su koncerti klasične muzike još uvijek rijetki, svaki takav događaj ima posebnu vrijednost.
Sigurna sam da će se u Tuzima postepeno razviti tradicija i da će sve više muzičara nastupati, a ja se radujem što sam dio tog početka.
Šta Vas je inspirisalo da počnete da se bavite političkom analitikom?
-Kada sam 2019. godine odlučila da iz Minhena pređem u Brisel, mnoge moje kolege bile su iznenađene, jer su me do tada poznavale prvenstveno kao pijanistkinju.
Međutim, moj angažman u društvenim temama počeo je mnogo ranije.
Još sa 14 godina pomagala sam majci u pisanju projekata i prevođenju za nevladinu organizaciju žena, a već sa 16 godina predstavljala sam Crnu Goru na kampu mladih lidera u Vašingtonu.
Majka je i dalje aktivistkinja, otac bivši političar - u takvom okruženju jednostavno počnete da posmatrate svijet kroz prizmu društvene odgovornosti i da radite analize, čak i kada toga niste svjesni.
Paralelno s muzikom jedno vrijeme sam studirala i pravo u Podgorici, ali kada sam dobila stipendiju italijanske ambasade, morala sam da ostavim pravo po strani i posvetim se studijama klavira.
Ipak, želja da se bavim društvenim i pravnim temama nikada nije nestala - naprotiv, tokom boravka u Njemačkoj postajala je sve jača.
Najviše me dotaklo saznanje koliko je naše društvo različito od zapadnoevropskog i koliko zapravo nedostaje međusobnog razumijevanja.
U isto vrijeme, ja sam u Crnoj Gori, ali i u regionu - Albaniji, na Kosovu i drugdje - prepoznavala istorijski momenat u kojem je jasno da ćemo nastaviti putem evropskih integracija.
Tada sam shvatila da imam mogućnost da budem most između ta dva svijeta, jer sam oba istinski živjela i razumjela.
A taj prenos kultura najbolje funkcioniše upravo kroz ljude koji jednako dobro poznaju oba društva.
Nakon što sam se ostvarila kao pijanistkinja, radila sam i kao profesor u jednoj školi u centru Minhena.
Potom sam upisala master evropskih studija na Univerzitetu u Leuvenu i u septembru 2019. preselila se u Belgiju s idejom da jednog dana možda radim u evropskim institucijama.
Tamo se ponovo probudila moja gimnazijalska ljubav prema knjizi i istraživanju. Deset sati za klavirom zamijenila sam za deset sati provedenih uz naučne članke i knjige.
Uvijek sam išla dalje od onoga što se tražilo, a nakon nekoliko mjeseci profesori su mi rekli da u meni vide potencijal za političkog istraživača.
U početku mi je to djelovalo strano, ali ubrzo sam uvidjela da preko analitičkog rada mogu da redefinišem društvene pojave koje poznajem i da kroz pisanje utičem na način na koji političari govore o problemima, naročito na Balkanu.
To me je duboko motivisalo.
Mogu reći da je godina provedena u Leuvenu bila presudna - jedno fantastično iskustvo na fakultetu koji se godinama ubraja među najinovativnije u Evropi.
Način studiranja bio je gotovo preslikan na ono što danas radim u praksi.
Nakon toga uslijedilo je prvo iskustvo u Evropskom parlamentu, gdje sam radila u sektoru za obuku evroposlanika baš u trenutku kada su se pripremali za indukciju novog saziva.
Istraživala sam rad 76 nacionalnih, evropskih i globalnih parlamenata, njihove obuke i prakse, kako bismo oblikovali program za evropske poslanike.
To je bio odgovoran zadatak i velika čast.
Upravo to iskustvo otvorilo je put ka mom sadašnjem poslu političke analitičarke u think tanku Carnegie Endowment for International Peace, jednom od najpoznatijih i najuticajnijih analitičkih centara u svijetu.
Biti uspješan pijanista i isto tako politički analitičar, istovremeno imati koncerte i pisati političke analize... Kako biste predstavili kopču koja sve to spaja?
-Iskustvo pijanistkinje donijelo mi je samo prednosti. Kada odsvirate sat i po muzike napamet, pred publikom koja prati svaki detalj, greška nije dopuštena.
Taj pritisak je ogroman, naročito kada nastupate sami.
Zbog toga mi sastanci sa važnim političarima izgledaju jednostavnije jer su izazovi koje sam prošla na sceni već izgradili moju sigurnost.
Osim toga, umjetnici su po prirodi otvoreni, a način na koji rade dodatno ih oblikuje u tom pravcu.
Mislim da mi upravo ta otvorenost mnogo pomaže u sadašnjem poslu, naročito kada vodim intervjue sa političarima, predsjednicima ili premijerima.
Nemam tremu, uvijek mogu da postavim direktno pitanje i često primjećujem iznenađenje starijih kolega zbog moje sigurnosti u govoru.
Uvjerenа sam da to dolazi iz iskustva koje sam stekla kroz umjetnost.
Muzika mi je pružila alate koji mi danas pomažu i u političkoj analizi. Ona počiva na pravilima i logici cjeline, na osjećaju toka koji je kompozitor unaprijed osmislio.
Upravo taj osjećaj prenijela sam u pisanje analiza, koje takođe imaju početak, razvoj, kulminaciju i kraj.
Ako želite da tekst ostavi snažan utisak, mora imati formu, narativ i jasnoću, a taj osjećaj oblikovanja i izražavanja prepoznajem kao nešto što sam ponijela iz muzike.
Da li je Iliriana Đoni više pijanistkinja ili politički analitičar?
-Rekla bih - oboje, i to u punom smislu. Zanimljivo je da su neki ljudi to uočili mnogo prije mene same.
Moj profesor i prorektor Univerziteta u Karlsrueu, sada već pokojni Mihael Ude, koji me snažno podržavao na umjetničkom putu, često je govorio da u meni prepoznaje nekoga ko neće ostati “samo” pijanistkinja.
Imao je nevjerovatan osjećaj za razvoj studenata, a ja sam, po prirodi radoznala i otvorena, neprestano zapitkivala svoje kolege i profesore o njihovim pogledima na razna pitanja.
Posebno me fasciniralo koliko su različite perspektive dragocjene.
Ude je u svemu tome prepoznao da u meni postoji i jedna druga dimenzija koja traži ostvarenje.
Sa njim sam završila master iz klavira i master iz kamerne muzike, a na kraju mi je preporučio da nastavim ka doktoratu, ali uz napomenu da bi trebalo da pišem i o svom procesu otkrivanja evropskog identiteta.
Njegove riječi i danas mi odzvanjaju, jer su se pokazale skoro pa proročkim.
Prije njega, mojoj majci je to isto već bilo jasno. Kažu da niko ne poznaje dijete bolje od majke, a ona je od samog početka uočavala moj karakter.
Govorila bi da sam još kao mala imala snažan osjećaj za pravdu i da nikada nisam mogla podnijeti nepravdu, ni prema sebi, ni prema drugima, pa makar me to vodilo u nove sukobe.
Prisjećala se i kako sam već sa dvije godine znala da držim svoje male “govore”, a moja upornost bila toliko izražena da, kad nešto odlučim, ništa me ne može zaustaviti.
Vjerujem da joj sa takvim djetetom nije bilo uvijek jednostavno.
Ali, da bih postala analitičarka kakva sam danas, morala sam najprije kroz umjetnost upoznati svijet - od Crne Gore, preko Albanije i Italije, do Njemačke i Belgije.
Upravo ta iskustva omogućila su mi da ga sagledam i razumijem i iz političke perspektive.
Ona su mi dala snagu i uvjerenje da podignem glas i jasno kažem: “Nije tako kao što vi mislite - i mi imamo pravo, i moramo biti prisutni za stolom kada se odlučuje o našem regionu i našoj budućnosti”-.
.jpg)