Divna Ratković: Škola i tenis su moj život
Izvor, foto: Bar info
Autor: Ilija Kovačević
Gošća “Sportskog mikrofona” Radio Bara bila je teniserka Divna Ratković, koja će od narednog mjeseca pohađati treću godinu koledža u Sjedinjenim Američkim Državama.
Nekada super talentovana djevojčica, sada već djevojka, najbolja sportistkinja Bara za 2019, od avgusta 2023. je na Rajs Univerzitetu u Hjustonu u Teksasu, koji ima tradiciju dugu 112 godina.
Poslije par mjeseci ponovo si u svom rodnom Baru. Kako ti to sve izgleda sa ove druge strane i koliko si uspjela da se za ove dvije godine, evo sad počinje treća godina – privikneš?
-Iz mog iskustva mogu da kažem da je Amerika drugačija od Evrope. Susrećete se svakoga dana sa mnogo ljudi različitih nacija, kultura i mentaliteta.
I oni su došli za tim američkim snom, a neki ga već žive. I kao što znamo, Teksas je jedna od najbogatijih država. Sve je drugačije, prostrano, sve miriše na novac.
To je jednostavno drugačiji mentalitet, u potpunosti različit od Evrope. Navikla sam se, otišla sam u avgustu 2023. godine.
Na početku, iako sam mnogo putovala, razmišljala sam kako će to biti, šta me čeka, ali nekako sam znala da će biti dobro.
Nijesam, naravno, znala kako će sve to da izgleda i to mi je bila jedna stvarna nepoznanica.
Razgovarala sam sa dosta ljudi koji su već bili na koledžu, međutim, nije to isto kad vi to sami doživite.
Prve nedjelje bilo je sve posvećeno novim studentima, brucošima – da se upoznamo sa pravilima koja važe na kampusu, da obiđemo građevine, da znamo čemu služi koji objekat, gdje je administracija, da se upoznamo s drugim studentima.
Već druge nedjelje počeli su treninzi tenisa i škola. U početku mi je trebalo malo vremena da se naviknem, ali uz pomoć trenera i mojih drugarica iz tima sve mi je mnogo lakše palo-.
U tom dijelu gdje si ti koliko je djevojaka koje treniraju tenis i paralelno uče?
-Prošle godine nas je bilo osam u timu. Imali smo glavnu trenericu i dva asistenta-trenera. A ove godine, u avgustu biće nas deset.
Povećao se broj i samim tim moramo više da se istaknemo, jer samo prvih šest igra u “line up”. Svakog dana morate da trenirate, da učite, zaista je zahtjevno.
Međutim, koledž u Americi je napravljen tako da bude u najboljem interesu studenta-sportiste. Imamo sve opremljene terene, teretane.
Ima ih nekoliko na kampusu: samo jedan je za studente, a ostalo za sve sportiste. Tu su teniski tereni, košarkaški, atletska staza…
Nakon treninga imamo tretmane – masaže, hladne i tople kupke, ultrazvuk – sve je predviđeno da sportista napreduje i ostvari svoj maksimalni potencijal.
Tu su i treneri koji nam pomažu. Oni razumiju da je jako zahtjevno biti student-sportista na koledžu. Mi treniramo svakoga dana.
Budim se oko pola šest, idem na treninge. Imamo trenigne kondicije sa cijelim timom, zatim časovi, po nekoliko časova zaredom, a nakon toga tenis.
Kada se završi trening tenisa, obično imamo sastanak da analiziramo šta smo najbolje uradili, šta nijesmo, kakav je trening bio, na čemu treba da poradimo.
Nakon toga su tretmani, masaže i tako dalje. Što se tiče trenera, njima je najbitniji tim kao cjelina.
Međutim, pošto je tenis individualni sport, shvataju da svi imamo različite potrebe, pa sva tri trenera imaju različit pristup za svih nas deset igračica.
Zaista sam zadovoljna sam tim pristupom. Još nešto da dodam što se tiče škole: jako je zahtjevno, jer smo u “top 10 škola” u Americi.
Svakodnevno imamo domaće zadatke, moramo da se spremamo za ispite.
Možete nas vidjeti na aerodromu, u avionu ili u kombiju dok se vozimo, svi sa slušalicama, lap top na koljenima i svako radi svoje zadatke.
To što smo sportisti, nema nikakvih privilegija. Mora se poštovati akademski dio jednako kao i sportski.
Profesori imaju razumijevanja i poštuju sportske uspjehe, ali to što sam student-sportista ne znači da mogu manje da učim ili da preskočim test. Ne. Sve je isto za sve.
Jedino što su oni otvoreni i neposredni, možete ih pitati za savjet, dodatno objašnjenje-.
Kako si kazala, nije bilo ni malo jednostavno se privići. Iako si dosta putovala na brojne turnire, dok si bila ovdje u Baru, nije to jednostavno. Kampus je kako si mi kazala, veličine Bara?
-Tako je. Trebalo mi je sigurno nedjelju i po, dvije, ako ne i više, da zapamtim gdje je koji objekat, čemu služi, jer je stvarno ogromno i ima veliki broj studenata.
Mislim da je otprilike oko 8.000 hiljada studenata. To je ništa u odnosu na druge koledže – na primjer University of Houston, koji je 15 minuta od nas, ima 40–50 hiljada studenata.
Ali ono što mi se sviđa kod “Rice” je da je manji kampus i sve vam je tu.
Imate terene za tenis, atletiku, košarku, objekte za humanitarne nauke, prirodne nauke, društvene nauke – sve je na jednom mjestu-.
Uz tenis koji je tvoja prva sportska ljubav, bavila si se i atletikom. Rekla si mi da su bili zadovoljni kad su te vidjeli na atletskim borilištima u Hjustonu?
-U pravu ste. Moj teniski tim je znao da sam se prije bavila paralelno i sa atletikom, odnosno da sam imala nacionalne rekorde.
Tamo sam upoznala glavnog trenera za atletiku i jednog dana sam otišla na atletsku stazu da protrčim, jer to volim. U to vrijeme je bio trening atletičara.
Da se razumijemo, tu ne možete samo tako da uđete i kažete: „Ej, hoću da trčim “.
Oni su imali trening i to bi bilo kao da neko meni dođe usred mog treninga i traži teren. Razgovarala sam s trenerom, rekla mu da sam se bavila atletikom.
Dozvolio mi je da trčim i radim ubrzanja. Poslije par minuta, sve mu je bilo jasno i samo je u šali prokomentarisao „Ova mala zna da trči brzo“.
Naravno odmah mi je stavio do zanja da mu se sve to dopada, dodao je da bi me odmah ubacio u tim, ali je problem što sezona atletike i sezona tenisa traju u isto vrijeme.
Naravno, ne smijem da rizikujem povredu ili tome slično, jer sam tamo prvenstveno zbog tenisa-.
Kazala si mi da je bilo zavidnih rezultata za ove dvije godine u SAD-u.
-Moja prva godina, freshman godina… Ukratko da vam objasnim sistem takmičenja.
U prvom semestru igraju se prijateljski turniri i mečevi. Igrači se boduju i rangiraju pojedinačno. U drugom semestru počinje konferencija, tim protiv tima.
To kreće sredinom januara i traje tokom cijelog drugog semestra. Zavisi od toga u kojoj je konferenciji koledž.
Svaki koledž teži da kroz svoju konferenciju ostvari plasman na NCAA – to je državni nivo. Mi smo, na primjer, ove godine na kraju maja igrali.
Nijesmo osvojili konferenciju, ali postoji i drugi način da se uđe na NCAA – da se ima pozitivan skor tokom sezone. Naš tim je imao skor 17 pobjeda i 6 poraza, što je izvanredno.
Upali smo na NCAA i to je bilo veliko dostignuće. Uz to, prošle godine, u prvom semestru, organizovan je turnir konferencije na individualnom nivou.
Igrala sam i došla do finala protiv prve nositeljice iz Univerziteta Memphis. Nakon tri sata borbe, dobila sam finale i priznanje American Athletic Conference Champion.
Nakon toga sam predstavljala našu konferenciju i Rice University na Intercollegiate Tennis Association Masters turniru. Imala sam 23 pobjede i samo sedam poraza tokom cijele godine.
Učešće na NCAA turniru je bilo zaista impresivno. Krajem avgusta vraćam se u Hjuston i nastavljam treću godinu. Kod njih Bachelor traje četiri godine.
Nakon toga postoji opcija da ostanem godinu dana da radim, ili da idem na master studije, ili da nastavim igrati tenis. Još nisam odlučila šta ću-.
Kad govorimo o tenisu, vjerovatno si na pravom mjestu. Sigurno vaš rad prate treneri, menadžeri. Kako je to regulisano, sigurno sve to posmatraju ljudi iz svijeta tenisa ?
-Tako je, to se sve prati. Doduše, ima tu jedna caka. Kad ste dio koledža, ne smijete da pričate s agentima niti da potpisujete sponzorske ugovore.
Kada se igraju profesionalni turniri tokom ljeta, ne smijete da uzimate novčane nagrade. Čak i da osvojite turnir, ne smijete uzeti novac, jer je to protiv NCAA pravila.
Mora da se bude jako oprezan. Ne smijem sebi da dozvolim da uradim nešto što je protiv pravila, jer mi to najmanje treba-.
Ti si kao sjajan učenik i odlična teniserka, dobila stipendiju od koledža ?
-Dobila sam od Rajsa punu stipendiju, znači 100% je sve pokriveno, i to je, kao što sam rekla, zbog rezultata u sportu i odličnog uspjeha u školi.
Ranije sam, dok sam bila u Crnoj Gori Europe i ITF turnire i najbolji rang mi je bio 133 mjesto na svijetu do 18 godina i koledži sve to prate.
Kada ste među prvih 150 ili 200, onda ste kandidovani za prvu diviziju. Imaju tri divizije. Prva je najjača, najbolja. Oni traže najbolje igrače i hoće da ih regrutuju.
Međutim, kod Rajsa je stvar što je akademski jako zahtjevan koledž i visoko rangiran. I ja sam imala stvarno dobar rezultat.
Upala sam zato što sam bila dobro rangirana i imala odlične ocjene u osnovnoj i srednjoj školi, bila sam odličan đak.
Puno igračica koje su, na primjer, bile u top 10, 20 i nijesu mogle da studiraju na Rajs-u zato što nijesu imale dovoljno dobre ocjene.
Ne možete tek tako da dođete i kažete: „Sad ću ja da učim, ja ću to da izdržim“.
Ne. To je jedan postepeni proces, kao što sam ja radila i gradila školu i tenis sve vrijeme od osnovne pa kroz srednju školu, i eto, samo se nastavilo na koledžu-.
Što se tiče same organizacije na koledžu i turnirima, o ničemu ne treba da brinete – od prevoza pa do ostalih stvari. Vaše je samo da učite i trenirate, ako sam dobro razumio ?
-Sve je organizovano i mi bukvalno ni o čemu ne treba da brinemo. Naše je samo da damo svoj puni potencijal i da vrijedno učimo.
Što se tiče života, tu je prvenstveno škola, treninzi, turniri – nemamo mnogo vremena, za neke druge stvari.
Tako je od ponedjeljka do petka, nekad se desi da i u toku sedmice imate turnire, odnosno mečeve. Svakog dana imamo treninge i ti treninzi traju od tri do četiri sata.
Dešava se da imamo mečeve petkom i subotom. Nekad se desi da imamo meč u utorak, nekad u četvrtak, zavisi od nedjelje, ali u većini slučajeva je to petak i subota.
Dosta putujemo, pogotovo u toku drugog semestra, i to je naravno zahtjevno i zbog škole. Najčešće, odnosno po pravilu, treba da imamo barem jedan dan u nedjelji slobodan.
Ako je ta nedjelja predviđena, na primjer tokom prvog semestra, imamo cijelu nedjelju samo treninge, a onda je obično nedjelja slobodna.
Ako igramo turnire, kao što igramo svake nedjelje tokom drugog semestra, slobodna je samo prva nedjelja kad dođemo – sredina ili kraj januara.
To je jedina nedjelja u semestru koja je slobodna. Svaku drugu nedjelju igramo turnire i mečeve.
Uz to još putujemo, pa nakon zadnjeg meča na turniru, dan nakon toga imamo slobodan dan, ali odmah narednog dana počinjemo s treninzima. Ritam je jako intenzivan i nema stajanja.
Non-stop su mečevi, non-stop turniri. Godišnje se odigra preko 60 mečeva, u dublu i singlu. Tokom ovog drugog semestra bila sam non-stop na poziciji broj 2.
Samo prvih šest igračica igra singl. Sistem je takav da, na primjer, igramo protiv nekog tima i imamo tri dubl meča. Ako dobijemo dva, vodimo 1:0.
Poenta je da stignemo do četiri poena – može biti 4:0, 4:1, 4:2, 4:3… Ako dobijemo taj bod iz dublova, treba nam još tri singl meča da pobijedimo taj tim.
Nekad se otegne, pa bude 3:3, pa odlučuje taj sedmi meč. Potpuna atmosfera koju ne možete osjetiti ako niste dio toga.
Naravno, takav je sistem, da biste imali što više mečeva tokom školovanja. Potpuno drugačija je atmosfera nego na individualnim turnirima.
Svi su glasni, svi navijaju, kada neko završi meč ostaje na terenu da navija za tebe…
Jesi li se snašla kada je riječ o takvom pristupu, jer je tenis prvenstveno individualni sport ?
-Pa, jesam. U početku nijesam znala kako će izgledati jer sam do tada sve radila individualno, ali pošto sam otvorena, društvena i komunikativna, lako mi je palo.
Privikla sam se i mnogo je lakše kad imaš tim, trenera i ljude oko sebe. Stvarno sam zadovoljna.
Pomenula si sve te obaveze, putovanja… Ima li vremena za nešto zanimljivo, da odeš u drugi grad, da uživaš u nečemu što te interesuje ?
-To je rijetkost. Nama je centar grada udaljen jedno 10–15 minuta kolima, ali vjerujte mi, možda jednom u toku cijelog semestra pođem do centra grada. Škola je zahtjevna.
Izdvojila bih da sam bila sa svojim drugaricama u NASA centru i to je jako lijepo iskustvo.
Bila sam i na poznatim koncertima izvođača kao što su Enrique Iglesias, Madonna, Pitbull, Ricky Martin, bila sam na jednoj NBA utakmici gdje su domaćini bili Houston Rocketsi.
Na košarkaškim utakmicama je kao iz filmova – puna dvorana, navijanje do daske, svi opušteni, dolaze s porodicama. Od male djece pa do najstarijih, svi uživaju.
Tvoja treća godina u Americi počinje uskoro, koliko ti je u početku falila porodica, Crna Gora, ovaj život ovdje?
-U početku je bilo teško jer se nikad nijesam na toliko dugo odvajala od porodice. Bilo je to najviše mjesec dana.
A sada treba da budete odvojeni četiri mjeseca, pa dođe zimski raspust, pa opet četiri mjeseca…
Bilo je teško, bila sam skeptična, ali kako su krenule obaveze, dan mi je bio ispunjen od jutra do naveče, i to mi je odgovaralo. Navikla sam se i prihvatila to. Uživam, koristim priliku.
Tu je I ova tehnologija – Viber, WhatsApp, Zoom – svakodnevno se čujem s roditeljima.
Naravno, da jedva čekam sredinu maja kad dođe vrijeme za povratak kući, kako bih cijelo ljeto provela s porodicom.
Da li ljeti treniraš, da li ti fali tenis?
-Imala sam plan za ovo ljeto da odigram nekoliko profesionalnih turnira, ali sam došla s povredom leđa koju sam morala da saniram.
Sada je to sve u redu, prošlo je i polako se vraćam u formu i spremam se za povratak i nastavak semestra.
Tokom ljeta možete igrati profesionalne turnire, nezavisno od koledža, ali zbog povrede ja to nijesam mogla. Ali, biće prilike.
Što se tiče školske godine, oni kažu da možete igrati turnire i tokom godine, ali teško je sve to uklopiti zbog gustog rasporeda – treninzi, prijateljski mečevi, škola, ispiti.
Kakvi su ti planovi, mada imaš još dvije aktivne godine. Što se tiče treće i četvrte godine, to je taj bachelor degree?
-Studiram ekonomiju i sportski menadžment, dual-major, pa su još veće obaveze. Poslije toga postoje opcije da ostanem godinu, da radim ili idem na master.
Još nisam odlučila, kao što sam kazala ima dovoljno vremena. Od kad sam došla, svaki dan provodim s porodicom. Dolazili su mi drugovi i drugarice iz svijeta, treniramo, igramo.
Bila sam prije par dana kod drugarice iz tima, Federike Trevisan, u Veneciji– obišla taj grad, Firencu, Sijenu i Padovu. Bilo je prelijepo.
Kad si u Americi, koliko i kako pratiš dešavanja u Crnoj Gori i regionu ?
-Uglavnom je to preko interneta, imam dosta stranica koje pratim na Instagram-u i Facebook-u, tako se informišem.
Stigla sam da ispratim i najveće svjetske teniske turnire, sa ove strane svijeta, Roland Garros i Wimbldon.
Kao što svi znaju, navijam za Novaka Đokovića, on mi je idol i uvijek će biti. Alkaraz i Sinner su takođe sjajni, ali Đoković mi je broj 1.
Što se tiče ženskog dijela, ima dosta novih imena. Sviđa mi se kako igra Arina Sabalenka, agresivna je, jaka i nju bih izdvojila kao uzor-ispričala je za Radio Bar i Bar Info Divna Ratković.
- Tagovi:
- Tenis
- Bar
- Divna Ratković
- SAD
- Koledž
.jpg)