 (1).jpg)
Putopis: Natural Rolling Tobacco (V)
Autor: Senad Karađuzović
Foto: Privatna arhiva
„Groblja su crna vašarišta!” – Miroslav Antić
5.
1987. Varaždin. Septembar mjesec. Kasarna „Jalkovečke žrtve“. Bataljon veze. V.P.5340 / 2.
U rano jutro, nakon jutarnje vježbe i doručka, počinje prvi čas. Teorija...nije nikakva vježba.
Podoficir, vodnik Nasuf Damani (iz okoline Debra, - tadašnja Makedonia) veli nam jednoličnim glasom:
-Danas, drugovi vojnici idemo u obilazak najljepšeg groblja u Evropi, varaždinskom groblju gdje je pokopano mnogo istaknutih prvoboraca koji su poginuli ili makar učestvovali u Drugom Svjetskom ratu-.
Niko ništa ne zbori, a onda ja moram progovorit, jer mi nikad vragovi nijesu davali mira:
-Druže vodniče, valjda mislite najurednije groblje, jer groblja ne mogu biti najljepša...to nekako nije...-
On mi odgovara:
-Tako je druže vojniče Karađuzoviću, ali ti ćeš u prkos mojem lošem izražavanju imati večeras prekoredno požarstvo na auto parku naše jedinice-... i tako i bi.
Obiđosmo groblje, a ja sam te noći za razliku od ostalih vojnika bio vanredno budan i zakleo sam se da na to najljepše groblje zbog svoje neprespavane noći, nikada više zakoračit neću.
... Dejo mi u jutro predlaže da odemo do Varaždina na „pijaču“ i usput u šetnju.
-Može – kazah – ali na varaždinsko groblje ne idemo-.
Čakovec – Varaždin 15 minuta normalne vožnje. Podzemna garaža na tri nivoa, moderna. Prvi put sam u Varaždinu od 1987.
Hodamo pločnikom. Ja zablesavljen tražim stare orijentire, po zvonicima katedrala i crkava.
Ali avaj, moje sjećanje se izgubilo u vremensko prostornim stranputicama u odnosu na nekadašnju kasarnu.
Trg prepoznajem, sve ostalo je izmaglica...ulazimo u crkvu svetog Nikole.
Jednom davno, zato što je vojnicima JNA bilo zabranjeno obilaženje vjerskih objekata, prilikom svojeg prvog izlaska u grad (nakon davanja zakletve), primakao sam se obazrivo crkvi svetog Nikole u Varaždinu i posmatrao.
Grad je bio pun vojnika i plašio sam se da od koga ne budem primjećen.
Kada sam smogao hrabrost, prišao sam civilu pred ulazom u crkvu i zamolio ga da mi pričuva kapu sa petokrakom, na moju sreću pristao je na to sa izvjesnom radošću.
Ja sam tad prvi put ušao u rimokatolički hram i kako zbunjen toliko i preplašen nijesam primjetio koliko je lijep.
Kad sam izašao van, zahvalio sam se strancu uzimajući kapu i šmugnuo u gužvu.
2024. u maju sam unutar katedrale zakoračio bez ikakvog straha, namazao čelo prstima ruke umočivši ih u svetu vodicu i počeo razgledati na tenane.
Grad Varaždin ima jedanaest zvonika, najviši je nad crkvom svetog Nikole.
Nijesam pobožan i nijesam hrišćanin, a niti sam se prekrstio (pri ulasku u hram) ali osjećam poštovanje...
Malo dalje na trgu je nekadašnnja gradska kavana “Korzo”, gdje sam često svraćao na „Varaždinski burgundac“.
-Tjekom devedesetih – veli mi ljubazna konobarica – ovdje je, gospon, bila i gradska opera. a danas je kavana “Grofica Marica“-.
-Lijepo – kazah joj – na ovom sam mjestu nekoć ostavio čudo penezi-.
-Dobro nam došli, opet – kaza uljudno i ode po porudžbinu.
Prebiram po sjećanju. I ako smo ispod suncobrana sunce prži kao pred kišu. A moje sjećanje putuje do juna mjeseca 1987.
Simbolično protestujući (da se nad mojom dugom kosom ne bi iživljavao neki vojni berber) zamolio sam komšiju da me grdno podašiša prije nego li sam otišao u JNA.
Sjutra dan sam se obukao kao i svi „majmuni sa crnogorskog primorja“ i otišao pijan, ljut i lud u tri materine, to jest, na odsluženjenje vojnog roka.
Što jest totalno pogrešan pristup novo nastaloj situaciji, jer je takav pristup, smješan: svaki otpor mašineriji kakva jest bila JNA, je zaludan!
Ali sve to nije važno, važno je sada, tj. 2024.
...oko mene iz dubina prošlosti u nekadašnjoj gradskoj kavani “Korzo”, bruje ehoi pijanih vojnika: Siniše Babića (radio relejca); Gorana Džabića (teleprintaša), Kevago Ota (telefoniste – linijaša) i Crnjac Ivana (telegrafiste) i mnogih drugih pripitih vezista...
Na istom placu danas, iz ehoa prošlosti vraćaju me glasovi turista „štucajućeg njemačkog, isprekidanog u grlenim suglasnicima“, koji nikad nisam umio razumjeti.
A ti turisti što sjede pokraj nas ispijajući svoj „šnaps“ su uglavnom iz Graca, Beča i ostalih germanskih pripizdina. Ima ih i iz Slovenije...
Dođu i odu ostavljajući svoje škrte paruljine i vrate se punih memorija fotografijama u telefonima i refrešovanih glavurdi.
Ranoranioci penzioneri. Na „pitomom“ zapadu počnu da rade sa 18 a u šesdeset i petoj godini pasaju u penziju.
Uglavnom škrtare vas cijelog života i onda sa skupocjenim foto aparatima obilazedestinacije o kojima su sanjarili dok im se „još dizao“, a onda kad im „padne za vazda“(tu ni viagra ne pomaže), obiđu svoj posljednji krug i naprasno umru.
Ubije ih disciplina. Na to ne pristajem, ja sam jebivjetar i Crnogorac.
U kasno poslije podne se vraćamo kući. Putem na radio prijemniku Dejo nalazi na lokalnoj stanici „Tihomir Mišak i UFO band fingerpikering“ obradu tradicionalne pjesme „Kad ja pođoh na Bem bašču“...
i to mi već prija tako da ne moramo pričat, ali me Dejo pita:“Tko ovo pjeva“?
-Bog s tobom dijete – velim mu – Tihomir Mišak, Zagrebčanin, pisac, muzičar, Tv voditelj sa HRT-a. Legenda, novi Džoni Štulić-...
Dejo se osmjehuje slušajući.
Vjerujem da je tog trena pomislio “Kako ovaj matorac, svakog đavola zna“? (Ali ništa nije rekao. Uživao je u muzici, kao i ja).
U vakumu 5 a
Svakog proljeća, pauk krstaš, preko objektiva moje nadzorne kamere u Starom Baru (gdje tog trena nisam bio), tokom noći isplete mrežu, koju ja u jutru kad ustanem izađem sa metlom i sklonim jednim potezom.
A on je naredne noći opet isprede. Mora da je tokom ove dvije neđelje mojeg odsustva, počinuo od mojih ružnih – rušilačkih navika.
Navijam za njega, ali kad se vratim opet ćemo Jovo—nanovo.
- Tagovi:
- Putopis
- Senad Karađuzović
- Hrvatska
.jpg)