• 146
• 13 Jul, 2025. 06:44h

Putopis: Natural Rolling Tobacco (III)

Autor: Senad Karađuzović

Foto: Privatna arhiva

U posjeti potomku Janoša Hunjadija

3.

Kod Vočaneca smo pozvani na ručak na koji bez pogovorno moramo doći između 15.00 i 16.00 h.

Božo mi je rekao:“Ručak ne smijaš eskivirat. To je za cjelu obitelj“. Ok, neću eskivirat...

Oko 12.00h idemo kod Željka i Jasminke Hunjadi.

Pošto su i Željko i moja supruga potomci Janoša Hunjadija, prošle godine sam počeo kopat po rodoslovu, čije porijeklo seže sredinom XV vjeka iz vremena Ugarsko Hrvatske kraljevine i vremena junačke odbrane protiv Otomanske imperije koja se pokušava probiti ka srednjoj Evropi.

Želim napisati priču sa graničnog područja, dakle pervertirati sa historijskim činjenicama iizmaštanim događajima, koje bih sklopio u jednu skladnu cjelinu, sudara istoka i zapada, a to ponekad uspješno radim...

Ali u ovom slučaju želim saznati što više.

Hodamo „prvomajskom“ ulicom kroz Mihovljan. Osjećam jak naboj pozitivne energije.

Uvjek sam naježeno naelektrisan kad prolazim kroz pozitivne zone. Još sam u sinergiji sa prirodom, to je dobro za mene.

Na dnu je crkva Sv. Mihalja, po kojem je Mihovljan, prigradsko naselje Čakovca i dobio ime (Mihalj je Ugarski naziv za pomenutog sveca, reklo bi se Mihajlo).

 Preko puta crkve je kuća sa muške strane linije pomenutog Hunjadija.

Ulazimo kroz masivnu kapiju i stajemo na lijepo izbrušeno popločano dvorište.

...dočekuje nas crni čupavi pas (neodređene vrste) i laje, mada u njegovom lavežu ne osjećam prijetnju, velim ženi: „Ne mrdaj, dok ne iziđe neko od ukućana“.

Tako i biva. Pred nama izlazi Jasminka širokog osmjeha i raširenih ruku.

Supruga i ona se znaju još od školskih dana. Pas prestaje da laje, a i dosta je, razbučio mi je bubne opne.

A onda i Željko rođak moje supruge. Krupni dvometraš i pravi pravcijati div velikog srca. U njegovom zagrljaju se osjećam kao nedonošče.

Tako i razbijam tremu pri susretu, dok sjedam u hladu prostrane verande velim mu:

-Boga mi prijatelju ka da si ti Crnogorac, a ne ja. Ja sam kao Papuanac u odnosu na tebe-.

Svi se smijemo dok lijepo neđeljno popodne počinje.

Crni pas mi se primiče i ja se igram sa njim...

interesantno, kod Vinkovića juče mala stara keruša od 12 godina (također neodređene vrste), koja je inače agresivna prema strancima, sve vrijeme je ležala kraj mojih nogu, a ja sam je mazio.

Veli mi Josip Novak (misleći na ponašanje stare keruše): “Ovo sa psom mi je čudno“.

(Meni nije, mislim sam za sebe).

Kod Franca, mojeg tasta ima stari pas Džeki, kad smo u gostima, stalno se dovlači do mene i ne mrda.

Vjerovatno sam u konstantnoj smirenosti, a i inače nikad se nisam plašio, čak ni najopasnijih pasa. Životinje to osjete.

Tražim li opravdanje „na tragu“ Kavafisovih saznanja: Da ću gdje god da odem odnjeti sebe...i nigdje iz grada svog pobjeći neću?

Psi i kućne životinje gdje god da odem vole me isto kao i u rodnom gradu. Možda je to imigraciona kletva koju nosim kao blagoslov?

Ja i Željko pričamo o poeziji i historiji, naše supruge o konfekciji. Stare dileme u konverzaciji podjeljenih muškaraca od žena, tjekom rjetkih posjeta, ali uz piće, naravno.

(Nevezano: Željko i Jasminka su prošlog ljeta bili na ljetovanju u Herceg Novom, ali zbog dimećih trabakula „30.avgust & ruka pravde“ trajekta preko kotorskog zaliva nijesu se mogli probit do Bara, taman možda da su u julu krenuli, stigli bi do nas pred Božić. Sic!).

Pričam Željku kakvu knjigu imam na umu pisati i da mi trebaju podatci o njegovom rodoslovu, što god da ima može mi bit od koristi.

Pijem kraft pivo, on pije gemišt i sasvim dobro se razumijemo.

I dok mi govori slušam vrlo pažljivo i memorišem podatke u svojem biološkom računaru starom pedeset i šest godina.

Prosljeđuje mi fotografiju svojeg djeda preko vibera...

Fino se osjećam. Frekvencije su nam savršeno podešene, nema „šumova“, nema nerazgovjetnih rečenica koje su skrembovane.

Priča o svojem ocu dvometrašu, priča o djedu Matiji dvometrašu, po njegovoj priči su u natrag po vremenskoj osi svi bili krupni kapitalci „od soja i roda“.

Ima finu plemenitost u sebi (koju sam primjetio i kod svoje supruge), koja nije izvještačena. Nema u njemu gramzivosti, sujete.

Samo aristokratska smirenost. U njemu titri hrvatska pravica, hrabrost i čast.

U 15.30 h smo se rastali uz dogovor da će nam idućeg ljeta doći u goste na more i red je.

Sjajno popodne. Nadam se da mi ove lijepe utiske neće ništa pokvariti.

U istoj ulici 10 minuta kasnije stižemo kod Vočanca na ručak.

10 minuta kasnije kod Boža Vočanca sjedamo za gostinskih stolom, natkriljenim baštenskim krovom u urednoj bašti.

Porodična atmosfera žagor, dovikivanje i smjeh. Božo me izgrlio i posjeo...sunce je u Mihovljanu uvjek bilo naklonjenom mojoj južnjačkoj ćudi.

 Kako osamdesetih, tako i ovih godina. Nikad me nije pržilo, uvjek je treperilo po meni kao u Prattovima stripovima po licu Korto Malteza.

Sklapam oči i čujem brujanje krila „cvjetnih duhova“, lastavičije zvučno mjehurastog cvrkuta komunikaciju.

Kakav dan. Pomislih: “Šta li radi moj mačak Petunije, dolje u Baru na jednoj osunčanoj verandi“?

Iz meditacije me prijenu Božo, veli mi:

-Sva sreća da su u Zagrebačkoj pivari počeli takat Nikšićko pivo, sad je i Hrvatima dostupno-pa nam otvori po jedno nikšićko studeno i nazdravismo uz osmjeh.

Serotonin je jedan od glavnih neurotransmitera središnjeg živčanog sustava. Pripada skupini monoaminskih transmitora, zajedno sa dopaminom, noradrenalinom i dr.

 Ovisno o receptoru, može imati i inhibicijsko i ekscitatijsko djelovanje.

Hormon sreće, tako ga slove.

Odi, mladi živahni pas nas sve obilazi i njuška po nogama ispod stola, osjećajući pri tom da iz moje desne noge izbija velika količina serotonina, svo vrijeme pokušava izjebat moju desnu potkoljenicu.

Prc, prc, prc, prc i ne odustaje. Odi ima godinu dana i voli zen-budiste koji isijavaju taj neobični feromon sveobuhvatne ljubavi... Matrak.

Do prije pola sata sam kod Hunjadija sjedio i gledao crnog psa (ženku) kako se tare o moju desnu nogu, i mali Odi je osjetio miris keruše.

Ali već svi primjećuju Odijev sex sa mojom nogom i smiju se. Rekoh:

-E jebi ga – kazah glasno – trebali ste mu dat ime Idi, a ne Odi-(više smjeha).

-Ajd neka ga – dodah – odnjet ću njegov DNK dolje u Crnu Goru!-(Još više smjeha).

                        U vakumu 3 – a

Prije zemljotresa na crnogorskom primorju 1979. živio je niže moje ulice u Starom Baru, prema rjeci Rikavac izvjesni Smako, opančar u penziji.

 Fini i jednostavan komšija kojeg su u stopu pratili bidzini. Ulični psi. Hranio ih je ostatcima hrane i oni su mu bili vjerni i ako im nije bio vlasnik.

Malo dalje od njega je živio i stanovao Adem Alović, jedan od najstarijih radnika „Primorka – Bar“, te uz to i poznati zidar i armirač, ali uz to i sprdačina (zafrkant) „na kvadrat“.

Kada bi Smako pošao na kafu kod njega, a to je bivalo svakog popodneva, Adem bi ga pitao: “Što ne makneš od sebe ove bidzine Smako“?

A Smako bi kazao: „Pre me vole Ademe“.

E onda bi Adem kazao:“Pa naravno komšo, bastari vole strvine“.

A onda bi oboje udarili u smijeh.

Izgleda sam strvina, kao stari pokojni Smako obućar.

• Tagovi:
• Putopis
• Senad Karađuzović
• Hrvatska