Bar, Crna Gora
29 Apr. 2024.
post-image

Senada Vulić: Amerika je zemlja mogućnosti

Izvor: Štampani časopis “Glas Mrkojevića” broj 4

Autor: Sabrija H. Vulić

Foto: Privatna arhiva

Naš gost: Senada (ex Seferović) Vulić, VP Treasury management team manager

Senada Vulić je u bankarstvu više od 27 godina. Upravlja prodajnim timom Treasury Managementa u First American Banku, najvećoj privatnoj banci za pomoć sa više od 61 poslovnicom i preko pet milijardi dolara imovine. Njeni zaposleni rade u Čikagu, Viskonsinu i na Floridi.

Otišli ste iz Crne Gore kao dijete, kakav je bio Vaš prvi susret sa Amerikom, iskustva i utisci?

– Amerika nije bila moj prvi izbor niti san.

Kao petnaestogodišnja djevojčica i učenica OŠ Mrkojevići, moj san je bio da nastavim studije u Sarajevu i započnem svoju karijeru i život u tadašnjoj Jugoslaviji.

Zbivanja ranih devedesetih su moj san promijenili i prisilili da tražim druge alternative.

Zahvaljujući svojim roditeljima, stricu i strini u Americi, imala sam priliku da to ostvarim. Sa svojih 16 godina imala sam samo jedan cilj, da nastavim sa školovanjem i diplomiram.

Stigla sam u Čikago u septembru 1994. Prvi utisak: vuau! Veliki grad, svijetla, saobraćaj, neboderi, gužva. Sasvim drugačije od onog što sam do tada doživjela.

Sve je izgledalo drugačije i interesantno. Sve me je to impresioniralo na samom početku. Zatim sam počela da pohađam drugi razred srednje škole.

Nešto što nikada neću zaboraviti je trenutak koji me je osvijestio da je ovdje zaista sve drugačije. To je bio moj prvi čas. Kao i uvijek, sjela sam u prvu klupu.

Kada je nastavnik otvorio vrata, htjela sam da ustanem, ali sam pogledala oko sebe i primijetila da ostali učenici ne ustaju i polako sam opet sjela.

To je profesor primijetio i, kad je čas završio, zamolio me je da sačekam i porazgovaramo. Osjetila sam neku malu paniku, kao da sam nešto pogrešno uradila.

Rekao mi je da da sam vjerovatno nova učenica i da je primijetio da sam htjela da ustanem, ali da učenici u američkim školama to ne rade.

Mr Ross je bio profesor istorije, porijeklom iz Grčke, i ostao je moj mentor sve do kraja fakulteta.

Hodajući hodnicima nove škole osjećala sam se kao izgubljeni stranac.

Iako sam dobro govorila engleski, kulturološki šok, nepoznata pravila i sasvim drugi način obrazovanja su bili moji svakodnevni izazovi.

 Ali, velika želja i puno rada je polako okrenulo sve te nove izazove u buduće ciljeve. Ubrzo sam stekla nove prijatelje i uspostavila novi sistem ponašanja koji i danas koristim.

Amerika je zemlja mogućnosti, a Vi ste te mogućnosti, mogli bismo reći, iskoristili na pravi način. Recite nam nesto o tome…

– Amerika je zaista zemlja mogućnosti i raznolikosti. Ali zahtijeva puno rada, truda i upornosti.

Počevši sa školom i ne znajući savršeno jezik, morala sam mnogo više da se protrudim, za razliku od nekog ko je rođen u Americi.

Jedna velika prednost koju Amerika daje jeste velika raznolikost i osjećaj da možeš sve postići. Moja upornost i raznolikost su bili glavni uzrok mom uspjehu.

Zbog toga što sam govorila drugi jezik i imala drugačiji kulturni odgoj, profesori i ljudi sa kojima sam radila uvijek su bili iznenađeni i divili su se mom entuzijazmu.

Poslije završetka srednje skole, upisala sam Fakultet za finansije sa specijalizacijom na bankarstvo. Od početka školovanja istovremeno sam radila i išla na predavanja.

Počela sam da radim u privatnoj kancelariji za nekretnine i postepeno našla bolju priliku u lokalnoj banci.

Tu sam provela 20 godina na raznim pozicijama i odjeljenjima, postepeno unapređujući svoju karijeru. Istovremeno sam nastavila sa studijama i magistrirala poslovnu administraciju.

Radno iskustvo zajedno sa obrazovanjem omogućilo mi je da poslovno napredujem.

Istovremeno, uz podršku porodice, uspjela sam osnovati i svoju porodicu i odgojiti dvoje djece koja trenutno pohađaju fakultete.  

Kako izgleda jedan radni dan u Americi?

– Uvijek drugačije. Moji radni dani stalno imaju drugačiju strukturu. Zavisi od više faktora, kao što su tržišna i finansijska kretanja, sedmičnih inicijativa banke i potrebe zaposlenih.

Ponedjeljak i četvrtak obično provodim na sastancima s različitim odjeljenjima, gdje se okupljamo kako bismo sarađivali na različitim aspektima proizvoda i usluga.

Ostalim danima radim na strateškom planiranju, razvoju zaposlenih i prodajnim inicijativama.

Provodim dosta vremena na telefonu i onlajn četovima komunicirajući sa svojim kolegama o različitim situacijama sa kupcima i mogućim rješenjima.

Svaki dan donosi drugačije primjere komercijalnih kupaca, susreta i mogućih solucija.

 Nekim danima moram posjetiti klijente i otići nekoliko sati u njihovu kancelariju da razgovaram o njihovim potrebama i mogućim rješenjima.

Divno je čuti priče o uspjehu vlasnika preduzeća koji su započeli kao mala poslovna firma, koja je u međuvremenu prerasla u višemilionsko preduzeće.

Moj radni dan nema konkretno vrijeme početka i završetka. Postoje trenuci kada moram duže da ostanem da riješim problem, ali postoje i dani kada mogu otići ranije.

Imam veliku fleksibilnost i mogu da radim i u kancelariji i na daljinu.

Bavite se bankarstvom, što tačno radite i koliko je odgovoran Vaš posao?

– Da, u bankarstvu sam više od 27 godina.

Upravljam prodajnim timom Treasury Managementa u First American Banku, najvećoj privatnoj banci za pomoć sa više od 61 poslovnicom i preko pet milijardi dolara imovine.

Moji zaposleni su ovdje u Čikagu, Viskonsinu i na Floridi.

Moj tim blisko sarađuje sa preduzećima svih veličina kako bi im pomogao da bolje upravljaju svojim finansijskim informacijama i obezbijede efikasnije operativne procese.

S obzirom na prirodu mog odjela, angažovana sam u svim područjima vezanim za upravljanje gotovinom, od razvoja proizvoda i usluga, implementacije, praćenja rizika i budućih poboljšanja usluga.

Dio mog posla je osigurati da naši komercijalni klijenti imaju siguran pristup svojim finansijskim informacijama i pružiti im zaštitu od prevare.

Kao takav, ovaj posao nosi veliku odgovornost kako bi se osiguralo da sistemi rade onako kako su zamišljeni i da klijenti koriste ove sisteme na najbolji mogući način.

Koliko imate vremena za druženje i susrete sa našim ljudima u Americi?

– Kao neko ko je posvećen svojoj porodici i karijeri, ponekad je teško izdvojiti vrijeme za druženje onoliko koliko bih željela, ali, trudim se da pronađem vremena i za to.

Naša današnja dijaspora ovdje u Čikagu je omogućila mnogobrojna okupljanja i nastavljaju s uspješnim radom u Kulturnom centru Rumija, čiji smo moja porodica i ja česti posjetioci i učesnici.

Jedan od najvećih kvaliteta jeste što se i dalje trudimo da zadržimo svoju kulturu, a i učimo našu djecu jezik i kulturu organizujući mnogobrojna druženja.

Koliko ste povezani s domovinom, da li se interesujete što se dešava u Crnoj Gori?

– Iako sam otišla relativno mlada, uvijek sam se trudila da održavam kontakt i redovno posjećujem Crnu Goru, naravno da sam povezana i zainteresovana za domovinu.

Ranih devedesetih nije bilo dovoljno resursa i informacija iz domovine, tako da smo bili organičeni i pod utiskom zapadnih medija.

Ovih dana, s razvojem medija i društvenih mreža, informacije su mnogo dostupnije, što nam omogućava da pratimo trenutno stanje u Crnoj Gori.

Da li pratite portal www.glasmrkojevica.me?

– Da, i drago mi je da i Mrkojevići imaju svoj glas. Lijepo je biti upoznat s dešavanjima i saznati nešto novo o svakodnevnim zbivanjima, te biti upoznat s mlađom generacijom i njihovim uspjesima.

Što biste promijenili u Crnoj Gori?

– Kao neko ko možda ne provodi dovoljno vremena u Crnoj Gori, s obzirom na to da sam tu samo par sedmica na odmoru, možda nijesam adekvatna osoba da odgovori na to pitanje.

Ali, i te kako pratim dešavanja i primjećujem da bi se neke stvari mogle unaprijediti, a koje bi omogućile razvoj turizma i poboljšale standard lokalnim stanovnicima.

Neke od njih su, po mom mišljenju, bolja infrastruktura, počevši od boljih puteva i zdravstvenih ustanova. Crna Gora, uključujući i Mrkojeviće, mnogo je napredovala i izgradila mnogo lijepih objekata po evropskim standardima, ali jedno se nije promijenilo, što sam već pomenula.

Mislim da bi trebalo više investirati u zdravsteni sistem i saobraćaj. Isto tako, voljela bih da se Crna Gora malo više posveti svojoj omladini i stvori mogućnosti za njihov razvoj i uspjeh.

 Dati mogućnost mladim ljudima da se obrazuju i pronađu radna mjesta dostojna njihovih kapaciteta je imperativno.

Kao što sam već pomenula, Amerika nije bila moj prvi izbor i nadam se da naša današnja omladina neće biti primorana da traži druge alternative, već da uspješno osnuje svoj zivot i prosperira u Crnoj Gori-.